Predsjednik Republike i Vlada inicirali su promjene Ustava samo zato da bi promijenili članak 135. Tako danima galame pripadnici protudemokratskog pokreta, tvrdeći pritom da je očuvanje ove ustavne intervencije njihova neprežaljenog vođe razlog zbog kojega će opstruirati donošenje ustavnih promjena.

Svojom malo smislenom redaktorskom intervencijom u ustavni tekst, obavljenom 1997., Tuđman je, naime, unio drugi stavak u već postojeći 135. članak Ustava. Taj stavak glasi: »Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku«. Premda je, u vrijeme dok je bivši vladar redigirao Ustav, unutar demokratske većine prevladavalo uvjerenje o besmislenosti ove odredbe - a i danas važni akteri u procesu donošenja ustavnih promjena, od vođe Predsjednikova ekspertnog tima, profesora Mratovića, pa do predsjednika saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sistem, Arlovića - smatraju ovu odredbu suvišnom, nitko ne inicira njeno ukidanje. Jasno je, naime, da je u Ustavu već prije postojala dostatna kočnica za sprječavanje mogućega političkog integriranja Hrvatske u neku novu Jugoslaviju, čak ako bi i postojali preduvjeti za nešto takvo. Naime, već sljedeći stavak istoga ustavnog članka navodi da o udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Zastupnički dom dvotrećinskom većinom glasova, a da je nakon toga nužno raspisati referendum, te da će odluka o udruživanju biti donesena natpolovičnom većinom upisanih birača.

Stavak 2. članka 135. ponovno je ono isto što je bio i u vrijeme kad ga je bivši vladar, posredstvom svoga parlamentarnog stroja, unosio u Ustav - tek magla kojom se prikrivaju stvarni politički interesi. Sadašnji je politički interes protudemokratskog pokreta posve jasan - cilj mu je izazvati političku nestabilnost u zemlji. Ta, njima tako poželjna nestabilnost, najlakše bi se unijela odlaganjem ili onemogućavanjem ustavnih promjena, u kojima će se definirati odnosi između zakonodavne i izvršne vlasti te između Vlade i Predsjednika kao nosilaca izvršne vlasti. Kad je već klub zastupnika protudemokratskog pokreta tako minorna značenja da ne može biti »veto snaga« u parlamentu, jer ni zajedno sa svojim radikalskim trabantima ne okuplja ni trećinu zastupnika u donjem domu, nestabilnost se, eto, unosi retorikom o ugrožavanju nacionalne neovisnosti.

I Predsjednik, i Vlada i parlamentarna većina po toj su retorici tek urotnička skupina koja treba omogućiti »novo podjarmljivanje« Hrvatske, oni se »odriču« nacionalnog suvereniteta i spremni su »rejugoslavizirati« Hrvatsku, jer je to navodno interes globalne politike. Klub zastupnika HDZ-a tako je samo još jedan »stožer za zaštitu digniteta«, i iako u skupim odijelima i opravama, jednako kao i oni suspektni tipovi u trenirkama, tek je instrument onoga za što se već uobičajio naziv »obavještajno podzemlje«.

Otpor činjenici da je bivša vlast zatočila Hrvatsku na Balkanu bio je jedan od razloga uvjerljive pobjede današnje parlamentarne većine. Iako je magla o »balkanskim svezama« i prije bila važnim elementom retorike tuđmanovaca, samo su upravo oni i njihov vođa sustavno uspostavljali takve sveze. Uostalom, prava balkanska sveza bio je sporazum o konfederaciji s Federacijom BiH, što ju je, nadilazeći svoje ovlasti, sklopio bivši vladar. Iako članak 133. Ustava određuje da Zastupnički dom mora ratificirati one međunarodne ugovore što ih sklope Predsjednik ili Vlada po njegovu ovlaštenju, a koji su »vojne ili političke naravi« (kao i one koji zahtijevaju promjenu nacionalnog zakonodavstva i one koji dovode do financijskih obveza), taj je ugovor stupio na snagu, a da nikad nije bio ratificiran.

Budući da je konfederacija, ustavno-pravno gledano, savez država, ovaj je ugovor morao podlijegati i tadašnjem obliku članka 135. Ustava. Tuđman ga, naime, nije smio potpisati po svojoj volji, već je potpisivanju moralo prethoditi izjašnjavanje Sabora. Ako bi dvotrećinska većina Zastupničkog doma prihvatila takvo rješenje, u roku od 30 dana morao bi se raspisati referendum, i tek ako bi natpolovična većina svih upisanih birača prihvatila takvu »državnu svezu«, Tuđman je imao pravo potpisati takav ugovor. Ali, on se na to nije obazirao.

Konfederaciju s Bosnom i Hercegovinom Tuđman je uspostavljao prije svojih ustavno-pravnih redaktorskih avantura, pa 2. stavak 135. članka Ustava u vrijeme dok je formirao »državnu svezu« s BiH nije postojao. Njegova je bosanska avantura, koje je dio i taj ugovor o konfederaciji, Hrvatsku objektivno učinila zatočenicom Balkana. Bosnu je teško definirati drukčije, nego balkansku zemlju, a tvrdnje da je ona srednjoeuropska i mediteranska, ali ne i balkanska država, neće biti uvjerljive čak ni onima koji su geografiju učili od našega nedoučena trgovačkog pomoćnika.

Stvaranjem konfederacije s BiH federacijom, Tuđman je, dakle, stvarao »balkansku svezu«. Taj je projekt obuhvaćao i vezu Federacije s onim što nazivaju Republikom Srpskom, a i njoj je pripadalo pravo na specijalne (konfederalne) odnose sa Srbijom ili SR Jugoslavijom. Budući da je upravo taj Tuđmanov politički aranžman »dovodio ili mogao dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva«, jasno je da je trebalo strepiti da će baš Tuđman pogaziti smisao stavka za koji danas njegovi sljedbenici tvrde da će pasti žrtvom »urote šestorke«.

Konačno, u vrijeme dok je Tuđman sklapao balkanske saveze, Hrvatskoj su bila otvorena vrata srednjoeuropske integracije. Višegradska skupina, koja je poslije prerasla u današnju CEFTA-u, srednjoeuropski ugovor o zoni slobode trgovine, i koja predstavlja mehanizam namijenjen prilagođavanju privreda tranzicijskih zemlja za uvjete što ih čekaju u Europskoj uniji, u to je vrijeme bila spremna integrirati Hrvatsku, kao što je integrirala i Sloveniju. Tuđman je to prezrivo odbio. Stvarni razlog precizno objašnjava predsjednik Mesić: da bi se Hrvatsku moglo opljačkati, i to onako temeljito kako su to napravili Tuđman i njegovi hajduci, ona je morala biti izolirana. Tvrdnja da će je uvesti u Uniju i bez nepotrebne CEFTA-e, bila je tek »diplomatska« floskula.

Danas je cijena hrvatske europeizacije viša, nego što bi bila početkom devedesetih, a cijena što je treba platiti uključuje aranžman Pakta o stabilnosti i vidljiv balkanski kontekst, što ga ima i skorašnja zagrebačka konferencija. Ideje o okončanju povijesnog Tuđmanova djela, kakva je, na primjer, Bildtov papir, očito postoje. Očito je, međutim, i to da je najopasniji odgovor na njih ono, što čine tuđmanovci, koji se, kako je to lucidno primijetio Vlado Gotovac, osjećaju amnestiranima od odgovornosti. Njihov je koncept, naime, nastavak izolacije i, po svemu sudeći, nada da će u izolaciji i nestabilnosti doći trenutak za prevrat, nakon kojega bi mogli okončati svoj projekt - valjda još odnošenjem prozora, vrata i instalacija, jer je to »državotvorni« posao što ga još nisu dovršili.