Novi list: 12. 10. 2000.

Hrvatska, Srbija i “Zapadni Balkan” ipak skupa u EU?

Piše: Ivo Jakovljević

Hoće li se, i pod ovim dijelom neba, toliko čekani pad Miloševićeva režima, pretvoriti ne samo u novu, tešku i višegodišnju moru, nego i u ovdašnji slom gotovo svih vrednota, motiva i ciljeva, promoviranih unazad deset dramatičnih ratnih i tranzicijskih godina?

Nije li bar na ekonomskoj i financijskoj razini te drame s gotovo beskonačnim nizom trijumfalnih, ali i tragičnih činova, danas bjelodano da je krvava poluga srbijanske agresije samo poslužila Zapadu, kao najjeftiniji način gospodarskog i sigurnosnog “preuzimanja” cjelokupnog prostora od Alpa do Crnog mora i Otranta, u sklopu širenja NATO-a i EU sve do “pod ruske prozore”?

Miloševićev Pijemont i Bildtova regija

Uzavreli ritam najnovijih događaja i brojne promjene značenja melju ovih dana, ne samo zapuštenu srbijanska-crnogorsku političku scenu, nego i u zadnjoj godini 20. stoljeća vrlo razigranu hrvatsku političku javnost. I Srbija i Crna Gora od prekjučer ističu svoj novi strateški interes: punopravno članstvo u Evropskoj uniji. Mioševićeva je predizborna ideja o Srbiji kao Pijemontu protuameričkog dijela nove Evrope odbačena, skupa s njezinim promotorom.

No, sve utjecajniji Đinđić poručuje hrvatskoj vlasti: “U Evropu ćete skupa sa Srbijom!”, a Koštunica odustaje i od samog imena Jugoslavije (nije li, uostalom, to bila ideja iz hrvatskih krajeva?). Koštuničin skori Savez Srbije i Crne Gore smatra Amerikance ratnim zločincima zbog lanjskog NATO-ovog udara na SRJ, ali se u potpunosti slaže s Clintonovom politikom, prema kojoj ni Srbija ni Crna Gora nisu nasljednice bivše SFRJ, nego obje moraju proći postupak međunarodnog priznanja pri UN-u, MMF-u, Svjetskoj banci i svim ostalim globalnim ustanovama.

Nova vlast u Beogradu, dakle, u startu potpuno podržava “regionalni pristup” Evropske unije, kojim su određena pravila igre za pristupanje novih država sa prostora bivše SFRJ (minus Slovenija, plus Albanija) velikoj, proširenoj Evropi.

Protiv tih pravila ništa nema ni švercersko-agresorsko “drugo oko u glavi”, Đukanovićeva Crna Gora, a Kosovo, Makedoniju i Albaniju, kao i Bosnu i Hercegovinu, gotovo da se ništa i ne pita. Za “individualni pristup” još je samo Republika Hrvatska, koja - s čvrstim ekonomskim, a ne samo političkim razlozima - na svom strateškom putu u NATO i EU, ne želi biti talac gospodarski zaostalijih istočnih zemalja tog “Zapadnog Balkana”.

Sjećanje na Antu Markovića

Otvoreno je, međutim, slojevito pitanje: neće li, unatoč pobjedama u oslobodilačkom, Domovinskom ratu, Hrvatska tu mirnodopsku igru ipak - iz gubiti? I - nije li integriranje Balkana, praktično, gotova stvar? Ili, drugim riječima, ne traži li tim zahtjevom za “individualnim pristupom” Hrvatska “nešto posve zamagljeno”, što joj ni u kojoj varijanti daljeg razvoja događaja, osim moralne, neće donijeti ni jednu ekonomsku ili političku korist?

Da nije bilo srbijanske agresije u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, kao ni kontroverznih srbijansko-hrvatskih pregovora u Karađordevu, i još manje preglednih ratnih nadmetanja hrvatskih i srbijansko-crnogorskih snaga u Bosni i Hercegovini, niti tragičnog sudara muslimanskih i hrvatskih vojski u srednjoj Bosni, gotovo sto posto je sigurno da bi - uz pretpostavku uspjeha tadašnje “Markovićeve privredne reforme” prostor između Alpa i planine Balkan bio među prvim “tranzicijskim” kandidatima za ulazak u EU i NATO.

Ekonomske integracije, naime, imaju svoje “željezne” zakone: povezivati se, uspješno, mogu i trebaju, samo susjedne zemlje, koje intenzivno trguju, čije su banke isprepletene, koje imaju istovrsne pravne propise, ali i slične kamatne stope, porezne stope i tečajne režime, pa i jezike, religijsku baštinu i samu povijest, a nadasve sličnu razinu razvijenosti (mjerenu veličinom bruto-proizvoda po stanovniku, veličinom javnog duga, stopama inflacije i nezaposlenosti, te vanjske zaduženosti).

Mesićev i Račanov “balkanski rulet”

Ključni je ekonomski argument u prilog hrvatskog zahtjeva za “individualnim pristupom” EU - činjenica, da trenutačno i BiH, i Crna Gora, i Srbija, i Kosovo, i Makedonija, i Albanija, značajno zaostaju za hrvatskim gospodarskim referencama, i da je doista besmisleno da se Hrvatsku trpa u taj “paket-aranžman”, u kojem bi ona mogla stajati i više od 20 godina, dok se sve zemlje u regiji ne usklade u razvoju, i sve, harmonično, ne dostignu barem 60 posto bruto-proizvoda po stanovniku iz Evropske unije.

Ključni je politički razlog tom zahtjevu za “posebnim tretmanom” pri integraciji u novu Evropu činjenica, da je Miloševićev režim vodio višegodišnji agresorski rat protiv Hrvatske, da je njegova vojska razarala i pljačkala zemlju i provela brojne ratne zločine, te da je minimalan uvjet za novu dobrosusjedsku hrvatsko-srpsku suradnju, rješenje sukcesije bivše SFRJ u skladu s međunarodnim normama, plaćanje ratne odštete, i sankcioniranje srbijanskih ratnih zločina u Hrvatskoj.

Ali, govorilo se, tko (je) jači - taj kvači! Hrvatska teško može nametnuti svoje ekonomske i političke interese cijelom svijetu, i sve će najvjerojatnije biti kako jači (EU, SAD, NATO, u novoj trgovini s Rusima) kaže. Hrvatska se ne smije dovesti u poziciju nove međunarodne poluizolacije, a iz novog globalnog odnosa snaga i interesa na Balkanu mora izvući što višu korist, uz što manju štetu.

Stoga, nova hrvatska vlast mora mudro “igrati igru”. U tom kontekstu i najnovija, pomno usklađena HDZ-ova ofanziva, kroz udruge branitelja, nogometaše, generale, peticije i vlastite medije te saborske i ostale govornice, nasuprot njezinim izvornim ciljevima - rušenju SDP-a - prije svega služi jačanju Račanove i Mesićeve pozicije u skorim, vrlo teškim pregovorima s međunarodnim ustanovama i stranim investitorima. Kratkoročno, Hrvatska mora inzistirati na “individualnom pristupu”, na isprikama nove srbijanske vlasti, na plaćanju ratne odštete, na pravednoj sukcesiji i na višestranoj, ujednačenoj suradnji sa Haškim sudom.

Zapadni Balkan graditi i na - etici

Ali, dugoročno ne može izbjeći stanje, u kojem će se, skupa sa Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom i Makedonijom, ali i sa Slovenijom, Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Moldavijom naći u velikoj, proširenoj Evropi i u mega-NATO-paktu, koji će u 21. stoljeću Rusiji biti glavni oslonac za neizbježne sudare s Kinezima oko demografski polupraznog, ali rudno i naftno bogatog Sibira (koji je svojedobno bio u posjedu kineskih vladara). Uostalom, visokodemokratizirana regija od Alpa do Crnog mora prvorazredni je i hrvatski dugoročni interes, osobito u slučaju Srbije, kao najvećeg i najmekšeg susjednog tržišta.

Prije ili kasnije, naime, cijeli prostor bivše SFRJ, bilo kako da se zvao (Zapadni Balkan, ili ono nešto između Slovenije i Grčke, ili kao 5+1-1), ili još šire, cijeli prostor jugoistočne Evrope (od Alpa do Crnog mora i Otranta) bit će i u NATO-u i u Evropskoj uniji. Za svaku od tih zemalja, što prije - to bolje. Za Hrvatsku - osobito!

Utoliko se i pred Carla Bildta, kao arhitekta te nove “druge Evrope” i njemu sličnih masonskih meštara “posebnoga kova”, postavlja novi zadatak: da cijelu građevinu postavi ne samo na čvrstim geopolitičkirn i geoekonomskim, nego i na još pouzdanijim - etičkim temeljima.