Novi list: 02. 11. 2000.

Hrvatski Ustav - bez Hrvatske

Piše: Jelena Lovrić

U otvorenom pismu predsjedniku Republike Udruga hrvatskih sudaca podržava proklamiranu Mesićevu želju da brzina u donošenju ustavnih promjena ne ide na račun njihove kvalitete te protestira jer o sadržaju inovacija Ustava javnost uopće nije konzultirana. Slične primjedbe izrazili su i neki kolumnisti, inače vrlo različitih političkih i inih profila.

Izglasavanje ustavnih promjena, prema rokovniku iz vladajućih redova, predviđeno je za manje od tjedan dana. Ali tekst prijedloga promjena javnosti uopće nije poznat. Nigdje nije objavljen, još nije dostavijen ni na adrese saborskih zastupnika. Javne rasprave, u ovakvim prilikama podrazumijevajuće, također nije bilo. Promjena ustavnih normi tako se tretira kao interna stvar vladajuće vrhuške, zanimacija negdje na liniji Pantovčak - Markov trg.

Tako poskrivećki Ustav se nije krojio ni u vrijeme komunizma. U to se vrijeme o promjenama Ustava debatiralo dosta široko, u nekim prilikama javnost se masovno uključivala. Glavni pisac aktualnih promjena, Račanov Šeks, Mato Arlović, na rečene primjedbe odvraća upućivanjem na stranice interneta, tamo je tekst prijedloga promjena objavljen, i na prije nekoliko mjeseci organizirani sastanak na kojem je o modificiranju ustavne norme debatiralo stotinjak sudionika. Kritičarima prakse isključivanja javnosti iz rasprave o ustavnim promjenama najčešće bezobrazno odgovara: a što se niste uključili?!

Uronjena u nadmudrivanja o tome što ustavnim promjenama gubi Mesić, a što dobiva Račan, politička se vrhuška, kako primjećuje profesorica Mirjana Krizmanić, javnosti nije udostojala objasniti što narod gubi ili dobiva, kakve on promjene u vezi s novim Ustavom može očekivati. Vladajući se ponašaju kao da je distribucija ovlasti između Predsjedničkih i Banskih dvora samo njihova stvar, kao da im je Ustav očevina ili privatna prćija, pa se o promjenama mora usuglasiti samo politička elita. Takvo ponašanje izraz je samodovoljnosti vlasti, koja ni inače ne voli da joj se javnost pača u političko odlučivanje. Isključenost stručne i svake druge javnosti iz debate o ustavnim promjenama također je izraz svojevrsnog autizma na vladarskim vrhuncima. Profesorica Krizmanić, duhovito ili gorko, primjećuje kako bi vladajućima, umjesto glasnogovornika, svakome trebalo dati po jednoga psihologa da ih poduči što je građanima važno i što žele čuti. Inače će potpuno zahiriti u svome virtualnom svijetu.