Vjesnik: 09. 11. 2000.

»Štednja« povećanjem vijećničke naknade

Kako sami sebi možete povećati naknadu za rad, a bez suvišnih »zašto«? Recept je jednostavan (nastao je u zgradi u kojoj se, između ostaloga, obavljaju i vjenčanja), a glasi otprilike ovako: umetnite (plus) 500.000 šuštavih kuna unutar nečega što se zove »razdjel« i pod šifru: pozicija 320-200-80-070. Poželjno je da sve to stavite negdje na sredinu stranice koja se, pak, nalazi u sredini dokumenta koji općenito govori o promjeni ovogodišnjega zagrebačkog proračuna. Tamo, u taj dio, sjećate se, već ste pospremili 1,160.000 kuna i sad već trljate ruke. Preostaje samo da stavite dokument da »odstoji«, pa da ga potom na laganoj vatri provedete kroz proceduru tijekom ugodne desetosatne skupštinske rasprave. I to je to! Dobili ste 1,660.000 kuna! Zgodno, zar ne?

Napomena: Da bi operacija bila uspješna, tijekom rasprave ne spominjite ni po koju cijenu baš sve faze i sastojke proračuna (posebno onih prvih 500.000) i gdje ste ih umetnuli, već pustite da mehanizam odradi svoje - za sebe i, naravno, za vas.

U trenutku kad ministar financija Mato Crkvenac posebno pazi što će i kako će objaviti kad s novinarima razgovara o proračunu za iduću godinu i kad pritom ističe da se najviše štedjelo na plaćama državnih dužnosnika, recept kakav je otprilike gorenavedeni, ponudili su gradski vijećnici u Zagrebu kada su, ne trepnuvši, sami sebi izglasali povećanje naknada u ukupnoj visini od pola milijuna kuna. Raspravljajući o rebalansu gradskog proračuna i raspredajući o sasvim drugim temama (važnima, dakako), jednostavno su preskočili pitanje povećanja svojih naknada.

Previše, budući da to znači da svaki vijećnik dobiva prosječnu mjesečnu naknadu (ne plaću!) od 2.766,66 kuna? Za novinare - jest, ako se zna da je povećanje »palo« bez i jednog verbalnog duela, kakvima inače i zbog manjih stvari obiluje svaka sjednica Gradske skupštine.

Ali, za prvu ekipu Zagrebačke skupštine - nipošto. Samo dan nakon sjednice, vijećnici su oboljeli od opće amnezije (valjda zbog maratonske sjednice), a njihove izjave se uglavnom svode na to da oni »nikad i nipošto sami sebi u ovim trenucima ne bi izglasali povećanje naknada«. Baš suprotno, »oni su mislili da glasaju za povećanje naknade službenicima i tajnicama Gradske skupštine, koji zaista puno rade«! A to je smiješno, ne samo dotičnim djelatnicima - službenicima i tajnicima Gradske skupštine, koji zaista puno rade - nego i svakom tko barem malo poznaje stanje i zakon. U njemu, naime, lijepo piše da zaposleni u gradskoj upravi nemaju pravo na naknadu.

U trenutku kad su profesorske plaće sramotno male, kad nezaposlenost ruši sve rekorde, a industrija stagnira, u trenutku kad se gradski proračun za tekuću godinu kreše za devet posto, ispada da se sve to naših gradskih vijećnika ne tiče. (Claudio Kramarić)