Jutarnji list: 12. 11. 2000.

Mit o posttuđmanovskom centru

Piše: Jurica Pavičić

U razgovoru zajedan dnevni list nekadašnji ministar pomorstva i veleposlanik u Rimu Davorin Rudolf predložio je ovog tjedna osnivanje novog koalicijskog bloka koji bi jamčio narodnu slogu i poslužio kao alternativa lijevim i desnim ekstremima - prevedeno, tuđmanistima i komunistima. Nedugo prije toga Miroslav Tuđman u Globusu je predložio osnivanje centrističke manjinske vlade stranaka šestorke bez SDP-a.

Oba su prijedloga pala u medijski prostor upravo u trenutku kad o novom postuđmanovskom centru izgleda misle svi. U sferi nacionalno nadahnute opozicije previranja ne prestaju. Tuđmanov biološki i njegov simboličko-politički sin, Miroslav Tuđdman i Andrija Hebrang, najavili su kako će na iduće izbore izići sa zasebnom listom. Manolićev HND postao je parlamentarna stranka ubirući HDZ-ove zastupnike. Hadezeovac Đuro Njavro vjerojatno prelazi u DC Mate Granića, a vlastiti politički projekt najavljuje čak i Davor Šuker! Kao da se svi već pripremaju na vrijeme poslije šestorke u kojem će se svijećom tražiti neki novi, "treći put" - ni Tuđmanov ni Račanov.

Ideje o bloku narodne sloge ili o manjinskoj vladi ne pojavljuju se slučajno upravo u ovo vrijeme. Hrvatska parlamentarna većina pokazala je u najnovijem ratu tajnih službi i u sukobu oko Ustava potpunu nezrelost, narcisoidnost i odsustvo ikakve kopče s realnošću. Već nakon nepune godine dana prilično je izvjesno da šesteroglava koalicija bez ozbiljnog preustroja neće zadovoljiti vlastite birače. Nastavi li šestorka tako, onaj tko se bude najbolje pripremio s lakoćom će ubrati vlast na idućim izborima, kao što su je na prošlim lako ubrali SDP i HSLS.

Rudolf, Miro Tuđman i Hebrang insideri su prošle vlasti. Ali, kao pametni ljudi svjesni su da je na razvalinama HDZ-a teško nešto ozbiljno graditi i da je životna zadužbina Franje Tuđmana odviše kompromitirana kriminalom i ekstremizmom. Da bi ubrali ono što im šestorka darežljivo pruža, reformirani hadezeovci - baš kao i reformirani komunisti 1991. ili 1992. moraju osvojiti centar, sagraditi hrvatski neue mitte, postnacionalistički "treći put" u ekvidistanci spram oba ekstrema. Sanader kao da to ne razumije a Hebrang, Granić i Rudolf kao pametni ljudi da. Pa ipak, zamisao Davorina Rudolfa o centru nove narodne sloge u sendviču ljevice i desnice i nije tako nevina kako se čini.

Sam ideologem nacionalne sloge oko kojeg Rudolf osovljuje novi centar sumnjiv je po sebi. Ako sloga i ima važnost u vremenima ratova ili poplava, u mirnodopskoj demokraciji taj ideologem vonja na totalitarizam. On potiče iz romantičarskih povijesnih čitanki, poglavlja o kraljici Teuti i Ilirima ili o Zvonimirovu saboru, i onaj tko u parlamentarnoj demokraciji zagovara nadpolitičku slogu ili ne voli demokraciju ili se teško miri s onim što ona u biti jest: institucionalizirana borba. suprotstavljenih interesa koji kroz dogovorena pravila bruse svoju - neslogu.

Osobito je sumnjiva politička vizija koja bi se temeljila na velikom bloku centra oko kojeg biste - kao masline oko fete pršuta - garnirali desnicu i ljevicu. Poznavateljima hrvatskih političkih prilika takva vizija nije nepoznata: ona je duboko tuđmanovska. Tuđman je sanjao o pokretu koji ujedinjuje sve Hrvate "od seljaka do ostataka plemstva", ljevicu i desnicu u nadpolitičku nacionalnoideološku sintezu. Iza takve političke vizije vrišti prezir prema demokraciji.

Mnogi će reći da iza prijedtoga, poput Rudolfova i M. Tuđmana, stoji tek interesna borba protiv "revanšizma", to jest protiv legitimnih smjenjivanja (koje je Rudolf iskusio), procesuiranja kriminala i ratnih zločina. Ipak, ljudi poput Rudolfa ili Hebranga ne preziru demokraciju, nisu glupi, a nisu ni kompromitirani osim u onoj mjeri u kojoj je to svaki hadezeovac. Zato pretpostavimo zasad da su zagovornici novog centra doista zabrinuti patrioti čistih nakana. Po čemu bi, međutim, njihov centar bio centar i po čemu bi se nalikovao od sadašnje (centrističke i neoliberalne) vlasti?

Zdravorazumski je odgovor lak. Tuđmanova (i ne samo) politička djeca pokušavaju novi centar utemeljiti na kritici kritike tuđmanizma. Njihov osnovni movens je uvjerenje da se zasade hrvatskih devedesetih prelako odbacuju i da u hadezeovskom naslijeđu valja odvojiti kukolj (tajkune, ratne zločince, dvorsku kamarilu, feudalni ritual i Pašalića) od pšenice - nacionalnog zanosa i osloboditeljskog prevrata 1990. i 1995. Zagovornici novog centra osjećaju da se tuđmanizam nepravedno, paušalno i uopćeno kritizira, i to u srži, a ne u sporednim manifestacijama. Tu tezu često smo prije slušali formuliranu na način da "Tuđman nije pogriješio ni u čemu BITNOM." Za tu tezu - kako se možemo posvjedočiti - neue mitte nalazi istomišljenike i u šestorci.

Ta nam se tvrdnja čini pogrešnom. Pogrešnom barem u onoj mjeri u kojoj je pogrešna vjera razočaranih ljevičara šezdesetih koji su tvrdili da je tek Staljin izobličio izvorno čisti djevičanski lenjinizam i da komunizam sam po sebi nije loš. Povijest i praksa taj su mit uvjerljivo opovrgli.

Tuđmanizam iz 1990. nisu iskrivili 'pašalići', kamarila, konvertirani komunisti niti masoni, kako znanstvenofantastično u Hrvatskom slovu tvrdi Ivan Mužić. On je bio truo u startu. Sve loše manifestacije tuđmanizma koje će Rudolf ili Hebrang odgovorno priznati nisu se pojavile slučajno. One su bile nužan i logičan rezultat zatvorenog društva u kojem je postojao Viši Cilj i ideološki diktat i koje zato nije bilo sposobno za samokorekciju. Da se sada ponovi 1990., pogreške bi bile iste: jer one nisu rezultat osobnih propusta i pogrešaka, nego nužni efekt ideologije.

Svi zagovornici novog centra prebliski su pokojnom predsjedniku ili su u HDZ-u praktički od početka. Zato im je teško pristati da u kukolju nikad nije bilo žita. Ali, dok to ne uvide, o novom centru neće moći biti ni govora.