Jutarnji list: 15. 11. 2000.

Smisao Račanove ucjene

Piše: Sanja Modrić

Iz kruga Ivice Račana ovih je dana ciljano u sve medije odaslana poruka kako će Vlada podnijeti ostavku ako saborski zastupnici i za jednu jedinu kunu povećaju proračun. Na isti način prijetilo se iz Vlade i prije donošenja ustavnih promjena: Ako Sabor ne usvoji, mi idemo!

S jedne je strane odbojno stalno slušati ucjene iz Banskih dvora kako će se premijerov kabinet samoraspustiti ako ostatak Hrvatske bude protiv ovoga ili onoga njihova prijedoga, no s druge je zapravo razumljivo takvo ratoborno mahanje vlastitim integritetom. Istina je da ne bi svijet propao kad bi Vlada šestorke s Račanom na čelu otišla u povijest, ali isto je tako prirodno da će bilo koja Vlada preuzeti odgovornost samo za onu i onakvu politiku iza koje ona stoji jer je smatra najboljom, pa makar ta politika objektivno bila i najgora.

U slučaju državnog proračuna za sljedeću godinu, u povodu kojega se Vlada opet, po tko zna koji put, grozi ostavkom, betonirana brojka od koje Račanova ekipa ne želi odstupiti iznosi 50 milijardi i 855 milijuna kuna. To je svota koja već premašuje 40 posto bruto društvenog proizvoda, a to znači da će se 40 posto ukupne vrijednosti koju će u godinu dana proizvesti cijela Hrvatska - potrošiti na izdatke države. To, dapače, nije sve što će porezni obveznici morati odvojiti da bi pokrili troškove države. Procjenjuje se, naime, da će ukupna javna potrošnja - dakle goli proračun plus izvanproračunski fondovi - zajedno dosegnuti oko 70 milijardi kuna, a to je opet više od polovice, neki službeni izvori kažu 54, a neki i više od 60 posto bruto društvenog proizvoda.

Udio javnih rashoda u BDP-u uspješniih tranzicijskih zemalja dosta je manji: u Češkoj je to 40,3 posto, u Sloveniji 43,8 posto, u Poljskoj 42,2 posto, u Slovačkoj 43,8 posto, a najviše u Mađarskoj - 49,5 posto. Prosjek udjela javne potrošnje u bruto društvenom proizvodu svih zemalja Europske unije iznosi 47,9 posto (podaci za 1998. godinu). U Japanu na rashode države ide oko 35 posto BDP-a. Hrvatska država, dakle, na svom vrlo niskom stupnju razvoja - s lošim cestama, raspadnutim mirovinskim sustavom, neopremljenim školama i opustošenim zdravstvom - pojede najmanje dobrih desetak pa i više posto novostvorene vrijednosti nego zemlje gdje se proizvodi neusporedivo više i živi mnogo komfornije nego kod nas.

Osim toga, apsolutno sve države EU i sve naprednije tranzicijske zemlje drže se trenda smanjivanja javne potrošnje dok se ona u Hrvatskoj iz godine u godinu povećava. Samo između 1995. i 1998. godine Austrija je udio javne potrošnje u BDP-u smanjila za 4,1 posto, Finska za 6,3, Velika Britanija za 5,6, a Švedska za 3,2 posto. Među tranzicijskim zemljama najviše je remen stisnula Mađarska, za 4,9 posto, a najmanje Slovenija, 0,7 posto.

Hrvatska je u velikom nasrazmjeru s europskim trendovima. U razdoblju od 1991. do 1999. ukupna javna potrošnja povećana je za punih 15 posto BDP-a, a i ove godine apetiti su porasli.

Takvi pokazatelji iznimno su nepovoljni za razvoj, za konkurentnost gospodarstva, a svakako destimulirajući za strana ulaganja većih razmjera. Skupa hrvatska država, koja se nije uspjela svesti u skromnije okvire ni više godina nakon što su okončani golemi izdaci za rat, postala je nepodnošljiv teret za svoje građane. Ljudi koji se bave biznisom neprestano jadikuju da rade samo za državu, njezine carine, poreze, prireze, za PDV i davanja.

Mnogi ugledni zagrebački obrtnici, koji su sa svojim obiteljima fantastično živjeli od svoga posla, sada masovno razmišljaju o tome kako će sutra morati zatvoriti posao, prodati svoje lokale i predati se neizvjesnosti. Stranim se investitorima sviđa Hrvatska, ali čim vide kako kod nas stoji stvar s davanjima državi, pokupe svoje aktovke i vrate se odakle su došli. Istovremeno, Hrvatska je postala zemlja koja može biti popularna samo švercerima, mafijašima, utajivačima poreza i mutikašama.

Sagledavajući na taj način situaciju prije donošenja proračuna, postaje shvatljivo ne samo zbog čega Račan i Vlada apeliraju na saborske zastupnike da ih podrže i ne traže veći budžet, nego postaje prihvatljivija i njihova ucjena da će u suprotnom dati ostavke i prepustiti drugima da vode zemlju. Stranke u Saboru, pogotovo pred televizijskim kamerama, teško odolijevaju razmahivati se svojom naklonošću prema sirotim umirovljenicima, jadnim stradalnicima rata, dječici koja traže našu najskrbniju skrb i bolesnima koje je potrebno liječiti i paziti najbolje što je moguće. Dobro je da je tako.

Ali pritom treba vidjeti koliko što košta, gdje se ipak može uštedjeti da bi se prebacilo drugamo i kako se državom u cjelini može racionalnije upravljati. Ako se stalno traže samo novi novci i ako se stalno budu branila, pa i povećavala sva materijalna prava svih socijalnih kategorija i grupa, tada se Hrvatska doista može pozdraviti s gospodarskim napretkom, otvaranjem novih radnih mjesta i financijskim rastom. Utoliko je Račan u pravu kad brani proračun, kao što je i HSLS u pravu kad traži da se više, novca preraspodijeli za razvoj. Treba samo vidjeti tko će prvi glasno reći da su u Hrvatskoj neophodne te i te konkretne socijalne restrikcije.