Jutarnji list: 17. 11. 2000.

Bauk obrane nacionalne sigurnosti

Piše: Inoslav Bešker

Iskaz Miroslava Tuđmana u Haagu može ugroziti nacionalnu sigurnost, glasio je naslov alarmantan i sadržajno užasan, na prekjučerašnjoj prvoj stranici naših novina. Na sreću sviju, a pogotovu Hrvatske, to nije bio pledoaje da general Tuđman, kao bivši voditelj HIS-a ne ode pred Haaški ICTY ili da ondje odigra pantomimu šuteći. Predsjednik Republike Mesić podržao je zahtjev da Vlada Hrvatske obavještajce pozvane pred Haaško sudište oslobodi obveze čuvanja tajne, a sama je Račanova vlada objasnila da pozivanje na nacionalnu sigurnost ne podrazumijeva prikrivanje bilo kojeg zločina (uključujući ahmićki), nego nastojanje da bivši i sadašnji obavještajci pri svjedočenju ne odaju metode rada i prikupljanja podataka - tj. tko su im izvori (uključujući doušnike).

Mesić, Račan i ostali ovaj put su bili vjerni svojim izbornim obećanjima a i, što je daleko bitnije, načelima građanskog društva u kojemu vlada pravo. U mentalitetu gdje je svojedobni državni poglavar kritizirao suca koji se "drži zakona kao pijan plota", gdje je nekadašnji predsjednik Vrhovnog suda smatrao da određene kategorije stanovništva ne mogu počiniti neki zločin (u tom slučaju ratni), te gdje se citira predsjednika Vrhovnog suda kako tvrdi da je apsurdno zakon primijeniti do kraja (da i ne opetujemo kako su svjedoci skrivani ili prikrivani, pa i lažnim identitetima lakše se diše već kada netko na vlasti najavi da će se poštovati neki sud i da se svjedoke neće sprečavati.

Druga je (i duga) priča što sprečava sudove da i sami porade na obrani digniteta i sudstva i pravde (za tužilaštva ne kažemo ništa, jer njima i sam naziv kaže da su odvjetništva države, pa je logično da kao odvjetnici rade u interesu svog klijenta, a ne

javnosti - ali sudovi...). Obrana nacionalne sigurnosti znamenit je bauk koji su mnogi režimi zlorabili da bi prikrili zločine ili barem zaštitili zločince. Primjera ima na bacanje u svim tipovima političkog sustava i na svim meridijanima.

Prekjučer se predsjednik talijanske vlade Giulijanio Amato morao u Parlamentu ograditi od načelnika Stožera Oružanih snaga generala Marija Arpina koji je uzeo u zaštitu generale Vojnog zrakoplovstva, optužene za omalovažavanje suda i veleizdaju prikrivanjem podataka o tome tko je 1980. srušio putnički mlažnjak DC-9 talijanske zrakoplovne tvrtke Itavije. Pretpostavka je, ali samo pretpostavka, da je putnički mlažnjak srušio NATO, gađajući neki libijski manji vojni mIažnjak koji se skrio u radarsku "sjenu" većega putničkog aviona.

Već dvadeset godina istina se ne zna jer zbog razloga "nacionalne sigurnosti" nisu sudu predani radarski snimci. Ni kada je NATO popustio (u doba glavnog tajnika Solane) i skinuo embargo s dokumenata - talijansko Vojno zrakoplovstvo nije popustilo. Njegovi generali smatraju da znaju bolje nego sud što je to nacionalna sigurnost i nisu spremni povjeriti tako shvaćenu nacionalnu sigurnost tako nepouzdanim građanima kao što su, na primjer suci dakle predstavnici jedne od triju neovisnih državnih vlasti!

Takva duhovna struktura koju je iskazao i general Arpino - nije rijetka ni na Sredozemlju, a ni u nekim zemljama kudikamo razvijenije demokracije. O pojedinim latinskoameričkim ili afričkim diktaturama nije onda potrebno ni raspravljati - primjer Čilea sasvim je dovoljno ilustrativan. Ali ni Sjedinjene Američke Države nisu se šalile kada je trebalo pokriti državni zločin "interesom nacionalne sigurnosti" - pa se i dan danas sumnja da je možda u takvu spletu okolnosti tadašnji predsjednik John Fitzgerald Kennedy 1963. ubijen, a onda i njegov ubojica pokriven.

U svim slučajevima kada se moćnici mašaju za "nacionalnu sigurnost" - dobro je vidjeti od koga se ta sigurnost brani, tj. tko bi je to navodno ugrozio ako bi doznao skrivene podatke.

Može li se pretpostaviti da bi sud ugrozio sigurnost svoje zemlje? Odnosno, da bi po nju bio a priori pogubniji od generala?

Stara rimska pravna maksima "cui prodest?" (kome koristi) veoma često i prilično pouzdano pomaže da se na takva pitanja nađe odgovor. Dovoljno je zapitati se kome u nekom sudu može biti u interesu odati tajnu koja ugrožava nacionalnu sigurnost (ne zaboravimo da sudovi imaju djelotvorne mehanizme kako zaštititi i raspravu i zapisnike od curenja podataka ako i kada to hoće). Ako na to pitanje nema pozitivnog odgovora - valja se zapitati i kome koristi ako sud do nekih podataka ne dođe.

Ako se tako postavi stvar počinje biti dvojbeno koje su to metodološke tajne čijim bi otkrivanjem ICTY-ju general Tuđman mogao ugroziti hrvatsku nacionalnu sigurnost. Veoma je vjerojatno da i ta ograda ne bi držala vodu (ali i u slučaju Ustice valjalo je čekati da prođe mnogo godina i da se na mjestu NATO-ova glavnog tajnika pojavi ipak neki Madariagin unuk, pa da se počne misliti logično, a ne mafijaški).

Dok se debelo ne obrazloži i dokaže suprotno, slobodno nam je sumnjati da svatko tko brani nacionalnu sigurnost od suda kao tijela demokratske sudbene vlasti, zapravo krije od suda ono što bi ugrozilo njega samoga i njegove osobne ili grupne interese, a ne naciju, najčešće povijesnu žrtvu takvih "marifetluka".