Jutarnji list: 18. 11. 2000.

Bilo bi drugačije da je Šušak politički odgovarao zbog Dubokog Jarka

Brzo kažnjavanje krivaca i njihovo udaljavanje iz vojne službe nije nikakva zadovoljština osakaćenim mladićima, ali je prijeko potrebna opomena da su u vojsci nedopustive improvizacije, sabotaže ili zloporabe

Piše: Nino Đula

Kad govorimo da treba paziti kako vojska jedne zemlje ni u najteže vrijeme ne bi naopako postala neprijatelj građanima koje je dužna čuvati, onda obično mislimo na ovaj problem: kako vojsku držati podalje od politike. Kako, naime, u isto vrijeme imati strogu, jaku i discipliniranu vojsku koja će braniti zemlju bude li to ikad potrebno i vojsku koja nikad neće doći u iskušenje da se umiješa u politiku i nasilu prigrabi vlast? Ali dok danas razmišljamo o vojsci, zaokuplja nas drugi problem: očito se i depolitizirana vojska može lako okrenuti protiv svojih građana, čak i bez ikakve namjere da ovlada društvom na nedopušten način. Na to nas upućuje teška nesreća u Ogulinu.

Naravno da nitko ne može predvidjeti hoće li mu sutra nasred puta nešto najednom pasti na glavu, od čega će na mjestu umrijeti. Kao što se takvo što može dogoditi bilo gdje na cesti, nekog može, dok služi vojni rok, takva nesreća zadeseti i u vojarni. Jasno je, međutim, da tragedija iz ogulinske vojarne nikako ne spada u tu skupinu čuda. Ona je tipična posljedica nemara i, prema tome, mogla se izbjeći.

Ne zna se još ni danas je li bila diverzija ili nemar to što je netko 7. travnja 1994. godine otvorenim plamenom vario ogradu vojnog skladišta Duboki Jarak. Četiiri stotine tona streljiva tada je odletjelo u zrak, ubilo i šestoricu vojnika i ranilo desetke civila, ali političku odgovornost za to nije na sebe primio tadašnji ministar obrane Gojko Šušak. - Politička odgovornost u ovom se slučaju ne može izbjeći - kaže danas, nakon ogulinske eksplozije, ministar obrane Jozo Radoš. Već to što kao gestu nudi ostavku mogao bi biti nagovještaj da nećemo, kao u slučaju Dubokog Jarka i još niza tragičnih incidenata u kojima je do sada poginulo ukupno 15 vojnika, morati čekati šest ili više godina da doznamo što se točno dogodilo u Ogulinu, tko je za to neposredno kriv i koje će posljedice snositi. Brzo kažnjavanje krivaca i njihovo udaljavanje iz vojne službe nije nikakva zadovoljština osakaćenim mladićima, ali je prijeko potrebna opomena da je vojska zadnje mjesto gdje ubuduće može biti diletantizma, nemara, improvizacija, sabotaža ili zloporaba. Pitanje je ipak koliko je još odlučnih poteza poput toga da se kazne odgovorni za "slučaj Ogulin" potrebno poduzeti u oružanim snagama? Koliko je još nedovoljno stručnih ili nemoralnih časnika na odgovornim pozicijama u HV-u?

Tko ih štiti? Koliko takvih odgaja mlade ročnike? Ima li snage da ih se udalji iz vojske? Koliko vremena treba proći da obuku mladih vojnika potpuno preuzmu školovani časnici? Jer, koliko god nekome vojska bila antipatična i koliko god ljudi nevoljko primali deset mjeseci bez slobode, u vojsku će se morati i ubuduće. Čak ako se i dalje u nekoj vojarni na vježbi bude mogla pojaviti bojna umjesto školske granate, i ako to opet izazove nesreću, novaci neće moći izbjeći svoj red za vojsku. Jedino što će odlazak u takvu vojsku i za roditelje i za njih biti gotovo jednako neugodan kao odlazak u rat. Kad bi vojska bila neorganizirana i kaotična, ona ne bi mogla ispunjavati ni osnovne mirnodopske zadatke.

S vojnicima koji se boje hoće li ih na nekoj vojnoj vježbi iz helikoptera izbaciti kao vreću krumpira ili hoće li im tvrditi da rukuju s posve bezopasnim minama, a one su zapravo napunjene eksplozivom, teško da se može ostvariti borbena spremnost. vojske. Vojska s takvom obukom neće moći jednostavno pristupati zajedničkim regionalnim multinacionalnim postrojbama, a kamoli atlantskom vojnom paktu. Vojska u kojoj nije uspostavljen vrlo strog sustav odgovornosti neće se snaći ni u situacijama u kojima također mora spremno reagirati, a to su slučajevi velikih nesreća, poplava, potresa i spašavanja.

Kad sa spremnošću Hrvatske vojske nisu zadovoljni ni građani koje ona treba čuvati ni Pentagon čije je mišljenje na kraju presudno za ulazak Hrvatske u NATO, onda moramo ocijeniti da je situacija zabrinjavajuća. Jer kako bi to vojska mogla odvraćati mogućega neprijatelja od agresije - što bi trebao biti njezin glavni mirnodopski zadatak - ako samo 0,8 posto građana misli da je stanje u njoj jako dobro, a čak ih 51,5 posto tvrdi da stvari u HV-u stoje loše? Ako, dakle, u kratkom vremenu ne uspiju urediti oružane snage tako da one počnu ponovno uživati ugled u javnosti, a ne da budu predmet stalne strepnje i podsmijeha, onda i načelnik Petar Stipetić i ministar Jozo Radoš moraju biti smijenjeni. Jednostavno, ne bismo si mogli dopustiti da se uz granicu zemlje koja još ne odustaje od Prevlake zabunom nadu školske umjesto bojevih granata.