Globus: 24. 11. 2000.

OGULINSKA KATASTROFA I DIPLOMATSKI TRIJUMF ZAGREBA

Je li ova vlast uopće sposobna voditi državu?

Piše DAVOR BUTKOVIĆ

Eksplozija mine u ogulinskoj vojarni - unatoč tome što je prethodno Glavni inspektorat HV-a bio obavijestio ministra obrane i načelnika Glavnog stožera o lošem sigurnosnom stanju u njoj! – iznijela je na vidjelo još mnogo ozbiljniju stvar: loše funkcioniranje državnog aparata...

Po dokumentima s kojima su "Globusovi" urednici ovih dana upoznati, tragedija koja se dogodila vojncima ročnicima u Ogulinu možda se mogla izbjeći.

Naime, inspekcija Hrvatske vojske o čemu pišemo opširnije na sljedećim stranicama - još je u listopadu upozorila na loše sigurnosno stanje u Vojarni "Sv. Petar", u kojoj je prošloga tjedna od eksplozije mine ranjeno 19 vojnika.

Taj je izvještaj podnesen i Uredu ministra obrane i Glavnom stožeru.

Ne znamo jesu li MORH ili GSHV poduzeli bilo što u vezi s tim izvješćem Glavnog inspektorata. Ne znamo, naravno, jesu li eventualne mjere, ako su uopće bile poduzete, mogle spriječiti ogulinsku nesreću.

Znamo, međutim, sasvim sigurno da ni predstavnici MORH-a ni predstavnici Glavnog stožera nisu, nakon nesreće, javnosti rekli da su službeno bili upozoreni na probleme u toj vojarni.

To je nedopustivo i neodgovorno, ali također vrlo precizno govori o funkcioniranju većeg dijela državne uprave.

Kako godinama osobno poznajem i generala Stipetića i ministra Radoša, mogu, i kao svjedok karaktera, potvrditi da su obojica izvanredno savjesni, pošteni i ozbiljni ljudi, koji se vjerojatno, kad su obaviješteni o eksploziji u "Sv. Petru", nisu snašli, pa nisu javnost ni izvijestili o spomenutome izvještaju.

Činjenice nepobitno govore da je izvješće o sigurnosnom stanju u toj vojarni napisano 26. listopada, da se eksplozija dogodila 16. studenoga, a da javnost tek danas doznaje da su MORH i GSHV bili upozoreni.

Nažalost, nesreća u Ogulinu i nedavna pogibija vojnika kraj Pule, također na vojnoj vježbi, nadilaze razinu osobnih tragedija i tjeraju nas da se upitamo što je s funkcioniranjem državne administracije u Hrvatskoj.

Jalove isprike

Ovdje nije riječ samo o vojsci, iako je ona, i zbog ozloglašenosti i rastrošnosti bivšega, Šuškova i Tuđmanova, Ministarstva obrane, kao i zbog najveće mogućnosti da se baš tu dogode nesreće, na najjačem udaru javnosti.

U krajnoj liniji, kad je o vojsci riječ, i Radoš i Stipetić mogu uvijek kazati da su se HDZ-u, dok je bio navlasti, događali još gori slučajevi, poput strahovite katastrofe u vojnom skladištu Duboki Jarak kod Sesveta, iz kojeg su 1994. godine rakete i zapaljivi meci letjeli po cijelome Zagrebu.

Nadalje, vojska je zahvaćena najvećim proračunskim restrikcijama. Nova garnitura u Ministarstvu i u Stožeru, osim što se i međusobno ne podnosi, nema potporu Tuđmanovih i Šuškovih ljudi. HV-u je otprije nedostajalo stručnih kadrova jer su pokojni predsjednik i pokojni ministar u visoke činove promovirali svoje prijatelje i političke poslušnike, bez obzira na stručnost, itd.

Za katastrofalno stanje u Hrvatskoj vojsci - kriva cijepljenja, ročnici gube noge, profesionalci razbijaju glavu pri skoku u preplitko more, a lovački avioni ne mogu letjeti jer nema novca za gume i za najnužnije popravke - i resorni ministar i načelnik mogu naći cijeli niz isprika i navesti splet sadašnjih i bivših političkih i financijskih okolnosti.

Naravno, javnost, a osobito obitelji oštećenih, te isprike uopće ne moraju uvažiti, s čim se i MORH i GSHV moraju suočiti.

Sa stanovišta državne politike mnogo je dublji problem od čestih incidenata u MORH-u to što su oni samo tek najsnažniji pokazatelj lošeg funkcioniranja državnog aparata.

Na području obrane i nacionalne sigurnosti taj aparat naprosto ne djeluje, što potvrđuju incidenti u vojsci i upravo nevjerojatna količina sigurnosnih dokumenata koji se doslovce nalaze na ulici (pritom uopće ne mislimo na famozne transkripte predsjednika Mesića), te, još gore, to što su se šefovi tajnih službi javno svađali na Prvom programu državne televizije!

Grijesi vlasti

Ova vlast još nije učinila ništa da riješi pitanje državnih ili bivših državnih medija i njihove logistike: riječ je o "Vjesniku", "Slobodnoj Dalinaciji", "Večernjem listu", Hrvatskoj tiskari i Tisku.

U domeni socijalne sigurnosti vlast nije poduzela ništa da nezaposlenim radnicima (za koje doista nema novca, i u tom pogledu Vlada ima pravo) ponudi barem viziju budućnosti i minimalne socijalne sigurnosti.

U domeni privlačenja stranog kapitala, Vlada također, čini se, nije poduzela ništa značajno: nisam ekonomski stručnjak da bih o tome mogao kompetentno pisati, ali moram, nažalost, ustvrditi da me mnogi veleposlanici u Zagrebu, već mjesecima, zbunjeno zapitkuju zašto Vlada ne donese zakone koji bi privukli njihove investitore.

O čitavome nizu drugih djelatnosti koje jesu pod nadzorom vlasti - od kaosa što ga izazivaju razni egzotični prijedlozi još jedne reforme školstva pa do potpune propasti hrvatskoga sporta (što možda jest dobro s obzirom na HDZ-ovski način financiranja, ali je depresivno i nepopularno) - da i ne govorimo.

Za vlast je posebno otegotna činjenica da ona nije uspjela, ni nakon deset mjeseci, razviti barem donekle djelotvoran sustav upravljanja državom u relativno povoljnim političkim okolnostima.

Sve to vrijeme šestorka, naime, nije imala ozbiljnu oporbu: HDZ se raspao, krajnji desničari, okupljeni oko nekoliko trivijalnih javnih glasila, toliko su anakroni da ne mogu privući nikakav ozbiljniji broj sljedbenika, a HSP ima perspektivu, možda, jedino na području bivše "krajine".

Sama je šestorka iznutra, usprkos mnogobrojnim pokušajima narušavanja ravnoteže, dubinski homogena. To je najbolje potvrdilo ustavno ukidanje brojnih ovlasti predsjedniku Republike, za što su glasovale i stranke šestorke sklone Stipi Mesiću.

Ukidanje ustavnih ovlasti ujedno je i jedan od najvećih uspjeha koalicije, ali je taj uspjeh bitno političkog značaja, što govori i o bitno političkom karakteru Račanove Vlade.

Drugi bitan uspjeh jest suzbijanje pokušaja krajnje desnice, potpomognute dijelovima obavještajnih službi i vojske, da izazovu nerede u Hrvatskoj. Taj je uspjeh također vrlo značajan, ali od toga građani ne žive bolje niti državni aparat bolje funkcionira.

Glupave demonstracije

Naposljetku, treći glavni, sasvim sigurno i najvažniji, uspjeh jest proces novoga međunarodnoga priznanja Hrvatske, koji vrhunac doseže potkraj ovoga tjedna, na Zagrebačkom summitu.

Nikada se dosad u glavnom gradu Hrvatske nije skupilo toliko najvažnijih europskih političara. (Stoga su demonstracije protiv summita, što ih organiziraju desničarske udruge, sa stanovišta nacionalnog interesa, znak nevjerojatne gluposti njihovih čelnika.)

Nekoliko dana prije summita formalno su odobreni pregovori o pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji, što je glavni dugoročni nacionalni cilj.

No, hrvatska se javnost mora zapitati je li vlast koja u deset mjeseci nije bila kadra uspostaviti elementarnu organizaciju vođenja države uopće sposobna prilagoditi se zahtjevima Europske unije.

Čak je i neusporedivo uspješnije uređena i vođena Slovenija - u kojoj se živi barem dvostruko bolje nego u Hrvatskoj - imala golemih problema u prilagodbi svoga zakonodavstva europskomu.

Račanova će Vlada ovoga petka, dolaskom Blaira, Schrodera, Chiraca i drugih europskih lidera, doživjeti pravi međunarodni trijumf.

Ta Vlada, međutim, još nije dokazala da je sposobna ozbiljno upravljati zemljom ni da zna pripremiti Hrvatsku za stvarni ulazak u međunarodne integracije.

Tragedija u Ogulinu, koja se, kako pokazuje izvještaj Glavnog inspektorata Hrvatske vojske, možda ipak mogla spriječiti, tek je jedan od simptoma ne kompetentnosti hrvatske administracije.