Francuski predsjednik Jacques Chirac - još mjesec dana predsjedavajući EU-om - organizirao je specifični summit EU-a zajedno s pet zemalja regije. Summit nije ponudio ništa novo budući da je EU svoju strategiju prema regiji odredio već ranije. Pristup, metode i strategija bili su ustanovljeni unaprijed, valjalo je to samo staviti na papir i posebnim sastankom naglasiti pojačanu brigu za turbulentni jugoistok Europe. Skup je mogao biti organiziran u Bruxellesu ili pak u nekom francuskom mjestu. Ipak, sastanak se morao organizirati u regiji i to u Zagrebu. Napokon, Hrvatska je prva započela demokratske reforme. Na samom početku organizacije nije bilo sigurno hoće li doći baš svi šefovi država i vlada. Stvar se prelomila tek kada je svoju službenu potvrdu dolaska dao njemački kancelar Gerhard Schröder. Tek tada, svi ostali europski čelnici potvrdno su odgovorili na poziv u Zagreb.

Koliko god to mnogima još uvijek nije jasno, EU je u Zagrebu vrlo detaljno objasnio svoju strategiju pristupa: prvo, individualnim sporazumima o stabilizaciji i pridruživanju razvija odnose sa svakom zemljom posebno, a regionalnom se kopčom osigurava zbog onog što mu je također važno - da sama regija započne funkcionirati. Uvjeti, kako su to jasno naglasili Chirac, Prodi i Solana, za sve ostaju isti, jer, kako veli glasnogovornik Komisije Gunnar Wiegand, to bi značilo da EU napušta principe zbog kojih je osnovan. S druge strane, zemlje u regiji ne mogu jačati odnose s Bruxellesom, a da u isto vrijeme takve odnose nisu sposobne uspostaviti same među sobom.

Summit je bio jedino zanimljiv zbog Mila Đukanovića i Vojislava Koštunice, odnosno naznake da EU u budućnosti neće imati problema s Hrvatskom i Makedonijom, već sa Srbijom, Crnom Gorom i napokon BiH. Govor jugoslavenskog predsjednika, koji se u diplomatskim krugovima s nestrpljenjem očekivao, izazvao je tek kisele podsmjehe, pa i mlako negodovanje. U njemu nije bilo ni riječi, osim općepoznatih floskula o onome što će SRJ konkretno učiniti ne bi li krenula europskim putem. Dok su svi sudionici skupa, uključujući i samog francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, apostrofirali važnost suradnje s Haaškim sudom, Koštunica o tome nije prozborio niti riječ. Čak je i događanja na području bivše Jugoslavije, krvave ratove i žrtve, elegantno preskočio, rekavši da ne želi ulaziti u razloge sukoba, pa nije ni poimenice spominjao nijednu državu regije. Jedini izuzetak na koji je Koštunica upozorio bilo je Kosovo, na kojemu, smatra jugoslavenski čelnik, rastu politički apetiti, tjera se "starosjedilački narod" i prijete novi sukobi. Također, Koštunica je našao za shodno da "opali" pa SAD-u, nazivajući najveću silu svijeta tek "izvaneuropskim faktorom" koji je situaciju na Balkanu dodatno iskomplicirao. Nakon što je crnogorskog lidera Mila Đukanovića prozvao "političkim autistom", Koštunica nije dugo morao čekati na reakciju. Đukanović, prilično siguran u svoj nastup u Zagrebu, kazao je za jugoslavenskog predsjednika da očito daje nervozne izjave i potom najavio održavanje referenduma u Crnoj Gori sljedeće godine.

Chirac se slučajno našao i u središtu jedine medijske "off priče" koja je kružila pretrpanim press-centrom u Muzeju Mimara. Naime, među novinarima se pronio glas kako je francuski šef države odbio sjesti u službeni mercedes, pa je tražio da mu se hitno nabavi odgovarajući automobil francuskog automobilskog diva Peugeota. No, od skandala ništa, jer se trač pokazao netočnim - Chirac je mirno sjeo u mercedes s oznakama "Summit 1" i napustio Zagreb koji će mu, kako je to u trenutku poetske inspiracije kazao, ostati u sjećanju po "simboličnom rađanju novoga dana".