Novi list: 26. 11. 2000.

Poraženi crnokošuljaši

Piše: Drago Pilsel

Čini se da su predsjednik Stjepan Mesić i ministar vanjskih poslova Tonino Picula izvukli Ivicu Račana iz krize nedostatka ideja i morala u kojoj se nalazi hrvatski premijer koji, osim toga, želi koračati u Europu, ali s nekim suradnicima političarima s kojima Hrvatska ne bi smjela niti razmišijati o podnošenju službene molbe za punopravno članstvo u EU, najavljene za iduću godinu.

Komentirao sam sa stranim kolegama u Mimari i Račanove kompromiserske sposobnosti, o načinu na koji je prevario cijelo društvo pričama o slobodi informiranja za koju se navodno zalaže njegova Vlada, a koje padaju u vodu činjenicom da izbjegava pozabaviti se vrućim temama kao što su dugovanja prema novinarima zaposlenima ili suradnicima medija u vlasništvu države i da se raduje kao malo dijete što ima tjednika, novih listova i televizijskih novinara sa kojima može spokojno vladati jer prihvaćaju žurnalističku servilnost općeproširenu u tuđmanizmu.

Rekao sam im da je Blairova tvrdnja kako je moja zemlja primjer regiji točna samo ako se Hrvatsku promatra površno ili iz perspektive poraza nacionalizma od 3. siječnja, ali da je stvarnost kudikamo složenija, te da je po svojoj medijskoj politici i daljnjem koketiranju s kriminalom, hrvatska Vlada puno bliža bosansko-hercegovačkom i srbijanskom deponiju naci-mafijaškog smeća nego što se misli.

Ipak, zaključio sam, imamo razloga biti ponosni, jer gotovo cijelo hrvatsko društvo postaje svjesno da pripadamo Europi, a ne onom polusvijetu propalih građevinara, neuspješnih izdavača i partijskih prodavača magle koji bi zato što voze mercedese ili uživaju članstvo u “građanskim” strankama željeli da o njima ljudi misle da su nešto drugo doli dio miljea koji je služio kao podloga za Tuđmanovo razaranje političkog i ekonomskog života.

Šaka zbunjenih stožeraša

No, pustimo sada to, jer se ta tema tiče sutrašnjeg dana, kada će Hrvatska morati dokazati zna li živjeti u demokraciji, humanizmu i poštovanju drugoga, kada ćemo vidjeti polaže li naša zemlja ispit iz pomirenja kako bi se vidjelo da francuski predsjednik Jacques Chirac nije uzaludno rekao da se u Zagrebu završava pomirba Europe.

Razmislimo na trenutak da nas o važnosti neuspjeha antisummitskih prosvjeda, o tome koliko su se europski političari mogli opustiti pred novinarima kada su saznali da se od više desetaka tisuća najavljenih demonstranata nadomak hotelu Intercontinental, odnosno Mimare okupila tek šaka zbunjenih stožeraša. Pratio sam neformalni razgovor francuskog inoministra Vedrina s francuskim novinarima, koji nije krio zadovoljstvo što njegovom šefu Chiracu nije bilo potrebno “prilagoditi” govor kojim je zasuo pohvalama Stjepana Mesića i hrvatske građane zbog zaokreta i napuštanja ksenofobe i antieuropske Tuđmanove, to jest HDZ-ove politike. Opušteno lice francuskog predsjednika zasigurno bi bilo namršteno da je na Titovom trgu bilo najavljene prosvjedničke gomile, znaka da je Hrvatska ipak bliža Srbiji nego EU.

Nacionalna pacifikacija

Ali ne, propale desničarske demonstracije protiv zagrebačkog sastanka na vrhu predstavljaju pravi razlog za ponos. Organizatori prosvjeda su napušteni čak i od svojih simpatizera, a onih nekoliko stotina crnokošuljaša predvođenih krotiteljima gusaka Šeparovića, Trusića i Liovića mogu od sada biti zanimljivi samo HTV-ovim antimesićevim infomutantima koji i dalje blagoslovom Mirka Galića i pod dirigentskom palicom Dubravka Merlića prave blesane od hrvatskih građana, koji su, nota bene, financijeri tog iritantnog generatora medijskog terora.

Nisam siguran da je našem društvu već puna kapa fašista, ali bi se moglo dogoditi da, naravno, drugačijom politikom i kvalitetnim medijima, Hrvatska konačno krene putem nacionalne pacifikacije. Kada bi oni koji čak s naslovnih stranica galame da se Koštunica nije ispričao shvatili da naša zemlja još uvijek štiti ratne zločince i kad bi na HTV-u jednom bilo normalno da se (osumnjičene) ratne zločince nazove pravim imenom i prezimenom, a ne da zbog toga novinari i svećenici tri tjedna nekome koji se to usudio učiniti vade utrobu, onda bismo mogli i povjerovati da Chirac nije pretjerao i da je europski model pomirbe i suživota moguć na Balkanu i da se širi iz Zagreba.

Put u Europu

Inače, još ćemo neko vrijeme, zapravo, stanoviti broj godina i to ne medu euro-političarima, nego među euro-novinarima gdje su naše prilike kristalno jasne i gdje nema potrebe za egzaltirane pohvale, i blaže rečeno, slab imidž.

Hrvatska Vlada tek mora dokazati da je spremna ispuniti obaveze koje su definirali staloženi Mesić i uspješni Picula. Nije potrebno ovdje pojasniti sve pogreške i promašaje koje čini Račanova ekipa počevši od kronično neuvjerljivoga nastupa samoga premijera, neusporedivog sa šarmom i preciznošću jednoga Blairea ili Schroedera.

Hrvatska uživa jedinstven položaj u Europi kao zemlja koja pripada trima velikim regijama: Srednjoj Europi, Sredozemlju i Balkanu, ali ne postoji izbor. Kao mala zemlja bez osobito velikih prirodnih bogatstava i još uvijek ograničenih ljudskih potencijala (kako je inače, npr. moguće da Kaptol tako teško pronalazi zamjenu za dosadnoga duhovnoga cenzora Tončija Trstenjaka?) mora se integrirati u šire skupine Europe i svijeta. A što ćemo integrirati? Poraženo ustaštvo pod maskom tzv. rodoIjublja? Hvala Bogu, više ne. A nadripoduzetništvo raznih Vladinih ili provladinih blebetala? Premijeru, okanite se toga. Još imate vremena.