Slobodna Dalmacija: 01. 12. 2000.

ZAGLUŠUJUĆA ŠUTNJA

Sad kad Romano Prodi javno ističe da Europa neće uvjetovati pomoć Srbiji Miloševićevim izručenjem i kad čelnik OESS-a Adrian Severin dodaje da novo yu-vodstvo ne treba izlagati pritisku suradnje s Haagom, vlada muk i u Banskim dvorima i na Pantovčaku, a oni su zadnji koji bi smjeli šutjeti

Piše: Tihomir Dujmović

Sjećate se kad je Dražen Budiša govorio o tome da je general Stipetić zanimljiv Haagu, ili kad je ustvrdio da HTV preferira SDP. Premijer Račan je odmah faraonskom pozom izjavio da je "zabrinut", predsjednik Mesić se svakodnevno oglašavao svojim reakcijama, mediji su bili na nogama, a Vesna Pusić je docirala o Budišinim neprimjerenim izjavama.

Sad kad šef Europske komisije Romano Prodi javno ističe da Europa neće uvjetovati pomoć Srbiji izručenjem Slobodana Miloševića i kad se na tu izjavu nadovezuje predsjednik Parlamentarne skupštine OESS-a Adrian Severin, koji dodaje da "novo jugoslavensko vodstvo ne treba izlagati pritisku suradnje s Haagom jer treba voditi računa o dostojanstvu srpskog naroda", onda u Lijepoj našoj vlada muk, i u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Bogami šuti i elokventna gospođa Pusić jer je za nacionalne teme tradicionalno nezainteresirana, a naši mediji istražuju je li nehotice pregažena srna na Pantovčaku izmakla kontroli osiguranja na Pantovčaku ili srna ipak ne dolazi s Mesićeva imanja, i to je uz otmicu djeteta Lepe Brene glavni hit naših medija.

Amnestiranje

O najavljenoj aboliciji za Miloševića prosvjeduje jedino Zdravko Tomac, no njega su lijevi teroristi u medijima već proglasili ultradesničarom, a od drugih političara oglasio se jedino Zlatko Tomčić izjavom koja je do te mjere blasfemična da je bolje da nije izgovorena. Tomčić je, naime, glede Prodijeve izjave rekao: "Vjerujem da je to ishitrena izjava". Tomčić tom izjavom pokazuje nemoć, on zapravo ne želi čuti što je rečeno, pa i sebe i nas uvjerava da se Prodi zaletio, da nije znao što govori i da svakako to ne misli. No, prolaze dani i ne samo da ne stiže nikakav demanti, već nekoliko dana kasnije stiže još zlokobnija izjava šefa OESS-a. Istog onog OESS-a čiji promatrači su ovdje godinama preciznim vagama mjerili krije li se iza jecaja nekog očajnika što je izgubio pola obitelji u Miloševićevu zulumu kakav zadah revanšizma.

Još je jadnije zvučalo Mesićevo objašnjenje, koji je Prodijevu izjavu obrazložio činjenicom da je izrečena u Beogradu i tobože pod utjecjem potpunog privrednog kolapsa te zemlje. Ono što iritira, ono što tjera i na suze i na smijeh, jest činjenica da se hrvatska vlast pravi gluhom i nijemom, to prije što su Miloševićevu amnestiju zatražili i brojni drugi predstavnici međunarodne zajednice. Još dok su se pjevale četničke pjesme koje su u tzv. prevratu najavljivale dolazak Koštunice, a već je i ta glazbena podloga pametnom sugerirala o čemu se radi, stari srpski prijatelj Jiri Dinstbier je javno baš tada rekao da ne treba sudbinom Miloševića "ucjenjivati napaćeni srpski narod". Dinstbier nije običan Čeh iz kakve praške pivnice, već predstavnik UN-a za ovo područje.

Potpuno isto je izjavio i Lord Owen, isto tako ovlašteni predstavnik međunarodne zajednice, koji je otišao korak dalje pa je zatražio čak i to da se Beogradu omogući teritorijalna kompenzacija u vidu pripajanja Reublike Srpske zbog gubitka Kosova. Najviši predstavnici Rusije govore isto već godinama, Francuska je prva podržala Koštunicu ne tražeći Miloševića, a uz to i dalje sa stajališta elementarne pravde gotovo izazivački ne želi natjerati svoje vojne postrojbe da uhite Karadžića i Miloševića, a toj se impresivnoj galeriji likova pridružio i šef Europske komisije, koji nije doživio nikakav prosvjed svojih kolega u toj instituciji, te sada i famozni čelnik OESS-a.

Na sve to šute i Račan i Mesić, i kao da ne razumiju da tom šutnjom pred elementarnim zagovorom nepravde i sami podupiru nepravdu koja na Balkanu, makar i zapadnom Balkanu, zakonito vodi u nove zločine. Uostalom, svijet možda i ima interesa za ozakonjenjem jedne nepravde, Hrvatska koja ju je osjetila na svojoj koži zadnja je koja smije šutjeti. Vojislav Koštunica, koji ima tako snažnu potporu Europe, otišao je tako daleko da je na konferenciji OESS-a u Beču javno izbjegao susret s Madeleine Albright jer "nije imao vremena", ali se s ruskim šefom diplomacije sastao prilično dugo i srdačno.

Ta arogancija, kojoj očito snažnu energiju daju i Francuska, i Rusija, i Britanija iz svojih razloga, otišla je tako daleko da je i "New York Times" ovih dana napisao kako je "Koštunica bio nepotrebno nepristojan prema Albright kao najvišem predstavniku zemlje koja je ove godine Beogradu ponudila pomoć od 100 milijuna dolara".

"Razočaranje"

I dok se tako u ime "dostojanstva srpskog naroda" Miloševiću sad već gotovo plebiscitarno nudi abolicija od Haaga, isti taj Haaški sud ističe da je najnovijim potezima Zagreba "iznenađen i razočaran". Radi se o tome da je potpredsjednik Vlade Goran Granić rekao da na sve haaške zahtjeve Hrvatska neće pristati, čak ni po cijenu sankcija UN-a. Granić jasno obrazlaže i tvrdi da je neshvatljiva upornost Haaga da procesuira zločine nakon 1995., a da je posve nezainteresiran za sve što se ranije događalo, iz čega se jasno ocrtava politički stav Haaškog suda. Jesmo li bilo kada do sada čuli da je Haaški sud "razočaran i iznenađen" Koštuničinim stavovima?

Principijelni stav Gorana Granića ohrabruje, no ova zemlja ima i predsjednika države i predsjednika Vlade. Mesić je ne samo među prvima bez ograda podržao Koštunicu, već je iz njegove izjave na Haaškom sudu, što je ovih dana objavljuje "Slobodna Dalmacija", vidljivo da je baš on dao faktički željeni dokaz međunarodnoj zajednici da zaključi kako su na ovim prostorima u ratu bili "svi isti". Hoće li onda makar premijer Račan pokazati barem onu istu odlučnost da se gone srpski ratni zločinci, koju je tako energično pokazivao u vrijeme istraga o hrvatskim zločinima u Gospiću? Naime, za ulazak u povijest na velika vrata Račanu neće biti dosta što je narodu isplatio dječji doplatak.