Na početku jedanaestog mjeseca funkcioniranja nove vlasti, kada je u pitanju odnos ukupne hrvatske javnosti spram Haškog tribunala - koji je, usput rečeno lakmus papir opće političke klime u zemlji - red je da se javnosti priopće jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra vijest glasi da nema “projektirane demokracije”, kakvu je želio nametnuti Tuđmanov režim uvjeren da uspjeh razvoja jedne države zavisi od držanja linije s koje nema odstupanja (“jedinstvo državne politike”), a o čemu brine sam državni vrh koji drži monopol na povijesnu istinu. Oni, doista rijetki, koji se toga nisu pridržavali, “judoškudaši, crni, crveni i žuti vragovi”, bili su tretirani kao najniže indijske kaste. Pomak se u proteklih godinu dana zbio utoliko što više nema jedinstvenog centra moći. To je još nedovoljno za bitnije demokratski iskorak, ali čovjeka bar “veseli” podgrijavajući mu nadu da bi u budućnosti moglo biti bolje.

Loša je pak vijest da se u tretiranju politike, pogotovo kada je u pitanju odnos prema Sudu u Haagu, nismo previše odmakli od deklarativnog i manifestacijskog zaklinjanja u demokraciju. Dokaz je tome istup zamjenika predsjednika Vlade Gorana Granića pred domaćim i stranim ekonomistima proteklog ponedjeljka te medijskopolitička afera oko objavljivanja iskaza predsjednika Mesića istražiteljima Haškog suda.

Zamjenik premijera Granić ponovio je u svom istupu nekoliko notornih stvari. Primjerice, kako će Vlada surađivati na rješavanju svakog pojedinačnog ratnog zločina, kako se dostojanstvo hrvatskog naroda ne može nikakvim špekulacijama dovesti u pitanje, te kako Hrvatska neće dopustiti reviziju povijesti. Riječ je o tvrdnjama koje, nakon svih umjetno-proračunanih afera vezanih za Haški sud i Domovinski rat te reakcija vlasti na njih, malo tko ima volju i želju dovoditi u pitanje. Pa ni sam Tribunal koji je u novoj vlasti konačno u Hrvatskoj našao sugovornika voljnog, kako i sam tvrdi, da se suoči s ratnim zločinima.

Ali, s protokom vremena to više ne može biti dovoljno. Potrebno je i djelatno pokazati što se čini ili namjerava činiti, pa i javno, s argumentima, odgovoriti na primjedbe upućene iz Haškog suda. Primjerice, nitko iz vrha hrvatske vlasti nije se osvrnuo na tvrdnju, iznesenu u našem listu, Florence Hartmann, glasnogovornice ureda haške tužiteljice Carle del Ponte, da bi Hrvatska uskoro mogla biti ponovno suočena s prijetnjom međunarodnih sankcija ne ukloni li hrvatska vlast blokade u dostavi traženih (i obećanih) dokumenata te zaštiti svjedoka. Nedavno, u povodu slučaja Levar i uhićenja gospićke skupine, naširoko se govorilo o jatacima osumnjičenika unutar same vlasti. Možda dobrog dijela njih više i nema u državnim službama, ali repovi su očito ostali. Papiri cure, svjedoci su ugroženi, vrijeme prolazi - pa na kraju, ako ne bude neke akcije, vlast doista može doći u situaciju da njeno verbalno zaklinjanje u suradnju s Haškim sudom nema nikakvog pokrića u stvarnosti.

Da se sve to olako shvaća potvrđuje i medijsko-politička afera oko objavljivanja Mesićeva zagrebačkog iskaza istražiteljima Suda u proljeće 1997. godine. Iz ureda haške tužiteljice stižu upozorenja da Tribunal služi hrvatskim unutarnjim političkim razračunavanjima, te da je neprihvatljivo objavljivanje povjerljivih dokumenata i iskaza u medijima koje im očito dostavljaju oni koji ne žele suradnju sa Sudom, odnosno žele je kompromitirati plašeći svjedoke. Premda i Florence Hartmann ističe kako upozorenje ima prvenstveno svrhu spriječiti nastavak takve prakse (odgovornost je prije svega na onima koji dokumente filaju medijima) u slučaju doista tajnih dokumenata, kako se ne bi obeshrabrili svjedoci i ugrozio sudski postupak, hrvatski političari i mediji ponašaju se kao da su pali s Marsa. Svi tobože brane slobodu medija, navodno i sam Granić je napisao oštro pismo Sudu, ali nitko ne želi sagledati bit stvari. Prvo, da se Hrvatska ugovorom obavezala na suradnju s Haškim sudom, pa je samim tim pristala poštovati njegov Statut u kojem se tretira ova problematika. Drugo, da je Hrvatskoj u interesu riješiti slučajeve ratnih zločina što je nemoguće bez zaštite svjedoka i poštovanja procedure. Treće, da postoje granice profesionalne etike koje vrijede za državne službenike, odvjetnike, novinare i urednike... dakle, za sve koji su javno odgovorni za ono što čine. I četvrto, nedostaje odgovor na pitanje što se konkretno čini na “izoliranju” onih koji iz svojih osobnih i grupnih računa stvaraju dojam kako je Hrvatska, u najmanju ruku, EIdorado za opstrukciju pravde.

Što, međutim, očekivati od javnih djelatnika u zemlji gdje odvjetnici javno komentiraju iskaze svjedoka u istražnom postupku, države u kojoj i oni koji bi to trebali spriječavati u samom državnom vrhu dostavljaju dokumente medijima radi vlastitih političkih igara... Zar je normalno da se otkrivanje afere “zločinačka organizacija” odvija “sinkronizirano” s policijskom akcijom, odnosno nije li policija trebala djelovati bar dan ranije ako je istina da je sve dokumente imala već prije? Manipulacijama, demagogiji i nijemom promatranju urušavanja temelja demokratskih i civiliziranih metoda ponašanja kao da nema kraja. Političari, ali i ostali javni djelatnici u Hrvatskoj, novinari i mediji prije svega, nikako se ne mogu otrgnuti od balkanskog poimanja političkih i javnih igara u kojima ništa nije sveto, i u kojem za ostvarenje svakog cilja nema nikakvih moralnih skrupula.

Istina, valja poželjeti da se svakovrsna klupka u Hrvatskoj odmataju. Ali legalnim i demokratskim postupcima, bez maskiranja vlastitih sitnih interesa. No, dok u aferi “zločinačka organizacija” može na vidjelo izaći prljavi veš koji će se morati i moći prati u vlastita četiri hrvatska zida, u slučaju peripetija s Haškim sudom posljedice mogu biti dalekosežne. Naravno, ne odluči li vlast, uz pomoć svih kojima je do demokracije stalo, konačno i djelatno dokazati da je spremna s omrznutog Balkana iskoračiti u Europu.