Ako i pustimo po strani ove humorističke aspekte američke izborne komedije, preostaje nam da se zabrinemo nad sudbinom najstarije svjetske demokracije. Odmah će živnuti svi oni, koji su prosvjedovali zbog toga što se Amerika upliće u ocjenu izbora, primjerice, kod nas. Reći će oni: jesmo li vam to govorili? S kojim se pravom oni miješaju u naše poslove?

Međutim, htjeli mi to ili ne, mi živimo u svijetu globalne politike, pa bi stoga prava reakcija mogla biti tek ona, koja bi replicirala na pravi način. I to ne tako, što ćemo zabraniti miješanje u naše izbore, već tako, što ćemo se i sami umiješati - u njihove izbore. Iako i oni sami imaju već dovoljno organizacija kao što su GONG, Helsinški odbori i drugi “watchdogs” demokracije (tj. “psi čuvari” demokracije), svi se moramo učiti demokraciji. Američki poučak glasi, da su i u zemlji najstarije demokracije moguće manipulacije i izborni trikovi, pa i zloporaba vlasti da se dosegne cilj, a to je osvajanje vlasti. Zato treba pozdraviti angažman sudova, koji moraju otkloniti svaku i najmanju sumnju da je došlo do izborne prijevare. Napredak tehnologije pokazuje da je moguće izmisliti i tako sofisticirane metode izazivanja zbrke i konfuzije kod glasača, na kakve još nismo bili naviknuti.

povremeno i britanske Iikove prikaže kao pozitivne, umjesto loših američkih automobila uvesti odlične britanske automobile proizvedene u Njemačkoj, izvršiti reviziju svih rječnika američkog engleskoga i prisiliti Amerikance da razlikuju engleski i australski akcent. Naravno, to se neće odnositi na onih 98,75% Amerikanaca koji nisu svjesni da postoji neki svijet i izvan američkih granica. Konačno, umjesto ratifikacije, nakon godinu dana provest će se test da se ispita jesu li oni na koje se to odnosi uopće išta od svega toga shvatili.

Srećom, mi smo u Hrvatskoj dobili već i novog ambasadora u SAD-u, koji će nam sva ta burna američka zbivanja objašnjavati u svojim diplomatskim depešama iz Washingtona. Za razliku od dosada slučajnih Tuđmanovih padobran-diplomata, ovoga puta bi to trebao biti onaj pravi. Riječ je o profesoru Ivanu Grdešiću, vrsnom i poznatom politologu koji spada u najveće stručnjake za - hrvatski politički sustav. Kako on, međutim, nije bio kandidat nijedne stranke, a spada i u moj ceh - politološki, postavlja mi se jedno pitanje koje bi možda Inoslav Bešker, dopisnik Jutarnjeg lista iz Rima, nazvao suvišnim cjepidlačarenjem. Ako je ovoga puta u ambasadore otišao jedan politolog, koji uz to nije ni imenovan od nekog stranačkog tijela za taj posao, zašto onaj koji odlučuje nije uzeo u obzir najvećeg našeg stručnjaka za SAD, isto tako politologa, profesora Radovana Vukadinovića, s istog tog Fakulteta političkih znanosti? Profesor Vukadinović je, naime, iz oblasti međunarodnih odnosa napisao dosad ravno 29 knjiga, a od toga je barem pola njih bilo posvećeno vanjskoj politici SAD-a.