Nino Pavić i Vinko Grubišić pušteni su iz pritvora, Državno odvjetništvo zatražilo je od policije dodatnu kriminalističku obradu i prikupljanje dokaza, Kutle nije postao pokajnikom, a narod se smije. Sprega policije, medija i, po svoj prilici, jednog dijela državnog vrha, završila je blamažom. Oni koji su prije dva dana uz prisustvo specijalaca i s lisicama na rukama, a nakon »optužnice« preko novoga dnevnog lista, prokazani kao četveročlana banda i zločinačka organizacija, sada su na slobodi. Na temelju ponuđenih materijala, Državno odvjetništvo nije moglo potvrditi sumnju u to da je počinjeno kazneno djelo. Branitelji osumnjičenih kazali su da, protivno svim pravilima, nisu ni dobili nikakvu dokumentaciju te »da nije bilo jednog policijskog biltena, mi ne bismo ni znali o čemu se radi«.

»Ni u jednoj zemlji nema pojava kakvima smo na žalost svjedoci u Hrvatskoj: da se kreće u kazneni progon i u predistražne radnje, a da stvar nije potkrijepljena dokazima«, ogorčena je zastupnica SDP-a Ingrid Antičević-Marinović. »Kada sam privođen istražnom sucu 1971., na rukama nisam imao lisičine«, rezignirano je ustvrdio Dražen Budiša, predsjednik HSLS-a, jasno dajući do znanja da je Šime Lučin nadmašio svoje prethodnike iz komunističkog razdoblja. Šeks i Đapić traže Lučinovu ostavku, »jer je ljude privodio u lisičinama, takve ih prikazivao u javnosti i stvorio dojam da su najteži kriminalci i članovi zločinačke organizacije«.

Aktualnom ministru policije ovakav postupak nije novost. On se izvježbao u pripremanju »spektakularnih privođenja«, kako su sabornici nedavno ocijenili njegov model uhićenja. Specijalci s kapuljačama i automatima na gotovs bili su i u Gospiću, i u Zadru, i u Zagrebu. »Dirty Šime«, kako mu se u početku tepalo, svojim postupcima, poput zadnjega, u slučaju Pavić-Pukanić, iako mu to, dopustit ćemo, nije bila namjera, pristao je i na manipulaciju policijom.

Pitanja ima odveć. Zašto je »hapšenje« (jer to i jest bilo hapšenje, a ne uhićenje) provedeno tek kad se optužnica pojavila u novinama? Zašto to nije učinjeno dan prije ili dva dana poslije? Čemu je služila takva »koordinacija« policije i novoga dnevnog lista? Zašto nije primijenjen postupak barem kao u slučaju Miroslava Šeparovića, bivšeg šefa HIS-a? Iako ni tada nije bilo sve u redu, Šeparović je pozvan na policiju, ispitan je i potom pušten. Nije bilo specijalaca, lisičina i, što je najvažnije, njegovu privođenju nije prethodila medijska presuda.

Nije, međutim, samo Lučin sudjelovao u blamaži. Na njemu će se vjerojatno sve slomiti, ali svoj dio odgovornosti nose i drugi dužnosnici. Od ministra pravosuđa, koji je prilično benevolentno prokomentirao medijsku optužnicu, do..., do... Nećemo dalje, ali - dijelom je već poznato gdje je sve počelo. Možda će u javnost izaći i ucjenjivački razgovori i pisma (dio je već »procurio«) koji su prethodili cijelom ovom procesu. Po svoj prilici riječ je o političkom i medijskom »reketu« na vrlo visokim razinama.Dakako, policijska i medijska blamaža ne amnestiraju od odgovornosti eventualne počinitelje kaznenih djela kako u ovom, tako i u drugim slučajevima. Svatko mora odgovarati za svoje postupke, ali po zakonskoj proceduri i u civiliziranom procesu. Uvijek loše završi kad mediji preuzimaju posao i policije i suda. Kako pokazuje i ovaj slučaj, a vjerojatno će ih biti još, i medijima koji u tom pogledu (blago rečeno) nisu posve nedužni, događa se da dospiju u ulogu inače namijenjenu samo njihovim »žrtvama«. No, ovaj primjer ima i nešto ohrabrujuće. On svjedoči da sudbena vlast, iako se njoj najviše prigovaralo, ipak stoji kao prepreka pravnoj legitimaciji javnog linča, samovolje političara te, sada već očite, sprege policijsko-obavještajnog establishmenta i medijskoga gangsterizma.