Novi list: 15. 12. 2000.

Hrvatska opet pred izolacijom?

Zabrinjavajuće je za strane promatrače baš to da je hrvatska Vlada - tipična tranzicijska vlada koja je propustila obaviti svoju zadaću leadershipa, a ne da se oportunistički povija pred svakom glasnijom galamom. Hrvatska je Vlada pred velikom dilemom: preuzeti političko vodstvo u zemlji ili nastaviti tako i dalje, i zemlju odvesti ponovo u izolaciju

Piše: Damir Grubiša

Pred dva tjedna upozorio sam, na ovom mjestu, na diletantske izjave potpredsjednika hrvatske Vlade dr. Gorana Granića, inače glavne osobe za suradnju s Haškim sudom. Sugerirao sam da bi on ubuduće trebao svoje stavove provjeriti s kakvim pravnim savjetnikom, prije negoli u javnost iznosi nestručne tvrdnje koje mogu kompromitirati hrvatsku Vladu. Svaki čovjek ima pravo na pogrešku, pa tako i Granić. Ali ustrajati u pogrešci, a pogotovo na štetu svoje Vlade i države, to već ne spada u područje grešaka, već nečeg drugog.

Tako Granić ne samo da nije revidirao svoje stavove koji nisu u skladu s međunarodnim pravom, sa znanošću o međunarodnim odnosima i diplomatskom teorijom i praksom, nego se u to uplela i hrvatska Vlada donošenjem nesretnih i nespretnih 13 zahtjeva Tribunalu u Haagu.

Besmisleni reciprocitet

U tim zahtjevima Vlada se solidarizira s Granićevim autističkim stavovima koji mogu odvesti zemlju u diplomatsku izolaciju i narušiti njezin međunarodni prestiž, tako mukotrpno rehabilitiran nakon trećesiječanjskih izbora.

Tako je Vlada formulirala zahtjev o poštovanju takozvanog vremenskog slijeda i težine zločina, iako joj je dobro poznato da se istraga provodi nad svim počinjenim zločinima pa tako i onima koje su agresorske snage počinile 1991. godine mučkim napadom na Dubrovnik i masakrom u Vukovaru.

U zahtjevu broj 4 Vlada, pak, traži da Haški sud napusti svoj stav da će progoniti samo odgovorne na “vodećim položajima”. Nije mi jasno otkuda spoznaja da Haški sud progoni samo one na “vodećim položajima”. To se ne može zaključiti ni iz jednog službenog dokumenta pa tako ni iz dosadašnje prakse suda.

U zahtjevu broj 9, pak, traži se da Haški sud dostavi hrvatskoj Vladi potpune informacije o inkriminiranima i osobama protiv kojih se vodi istraga, a traži se, na drugom mjestu, i otkrivanje identiteta svjedoka pa tako i zaštićenih svjedoka. Istovremeno hrvatska si Vlada uzima pravo procijeniti kada će nekog svoga časnika osloboditi ili ne obveze čuvanja vojne tajne od “nacionalnog interesa”. Takav “reciprocitet” je besmislen i odaje potpuno nerazumijevanje karaktera Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, kao i nepoznavanje osnovnih načela međunarodnog prava i međunarodne politike.

Ni to još ne bi bilo najgore da zaključkom broj 7, kao i izjavama hrvatskog premijera, Vlada ne obmanjuje hrvatsku javnost implicitnom tvrdnjom da Haški sud osporava legitimnost ratnih operacija Bljesak i Oluja. Niti u jednom trenutku ni sud u Hagu, ni međunarodna zajednica nisu osporili legitimitet tih akcija. Jedino što je sporno jest ubijanje civila tijekom i nakon tih akcija. Nažalost, istrage koje su pokrenute nisu dovedene do kraja. Podatke o zločinima nad srpskim civilima, uglavnom starim i nemoćnim osobama, najprije su otkrile domaće nevladine organizacije, u prvom redu aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora i drugih udruga za Ijudska prava. Hrvatska je Vlada nakon 3. siječnja imala dovoljno vremena da naredi proširivanje istrage baš na temelju tih nalaza, i da za to okrivi i one koji nisu sudjelovali u zločinima, ali nisu ništa ni poduzeli da kazne pojedince koji su te zločine počinili. Da je hrvatska Vlada to učinila u suradnji s Haškim sudom, na vlastitu inicijativu, i utvrdila sve moguće olakšavajuće kao otegotne okolnosti, mogla je spriječiti podizanje haških optužnica protiv hrvatskih vojskovođa. Naime, Haški sud je prihvatio načelo non bis in idem - a to je da se nekome ne može suditi dva puta za istu stvar. Haški sud će, to je više puta rečeno, poštovati samoinicijativu lokalnog pravosuđa - ali ta inicijativa nije se nikad materijalizirala.

Vlada pred dilemom

Pismo Carle del Ponte Goranu Graniću predstavlja pljusku ne samo Goranu Graniću, nego i cijeloj hrvatskoj Vladi. Strani su diplomati i politički analitičari zabrinuti za smjer hrvatske politike, koji je krenuo prema collision course - plovidbenoj ruti k sukobu. Nakon velikih početnih uspjeha vanjske politike i trijumfa na Zagrebačkom summitu, kako kaže jedan strani ambasador, izgleda kao je opet prevagnulo staro pravilo: plus ca change, et plus est la meme chose - što se više mijenja, sve je opet isto.

Pritom je zabrinjavajuće za strane promatrače baš to da je hrvatska Vlada - tipična tranzicijska vlada koja je došla na vlast nakon jedne autoritarne i autokratske vladavine - propustila obaviti svoju zadaću leadershipa, to jest vodstva, a ne da se oportunistički povija pred svakom glasnijom galamom. Hrvatska je Vlada pred velikom dilemom: preuzeti političko vodstvo u zemlji ili nastaviti tako i dalje, i zemlju odvesti ponovo u izolaciju.