Slobodna Dalmacija: 20. 12. 2000.

SVIJET GUBI STRPLJENJE: GEORGE ROBERTSON, GLAVNI TAJNIK NATO-a, PIŠE SLOBODNOJ U POVODU OBLJETNICE DOLASKA MIROVNIH SNAGA U SUSJEDNU DRŽAVU I POŽURUJE REFORME

BiH bi trebala slijediti primjer Hrvatske i SRJ

Pogled na druge otkriva Bosni i Hercegovini moguće nagrade koje prava reforma donosi. Najprije se RH, a sada i SRJ, razišla s dojučerašnjom ekstremno-nacionalističkom i nasilnom politikom i prigrlila suradnju s međunarodnom zajednicom. Ove su dvije zemlje sve stabilnije i imućnije, kaže u pismu Slobodnoj Robertson

Na današnji dan prije pet godina, 20. prosinca 1995. godine, Snage za provedbu mira predvođene NATO-om raspoređene su u Bosni i Hercegovini. To raspoređivanje snaga označilo je novu eru u euro-atlantskoj sigurnosti, a što je još važnije, i za samu Bosnu i Hercegovinu.

Za NATO je uspostavljanje velike mirovne operacije izvan teritorija Saveza bilo nešto sasvim novo, ali i apsolutno prijeko potrebno. Daytonski mirovni sporazum priveo je kraju najbrutalniji rat koji je Europa vidjela u posljednjoj polovici stoljeća, ali je mir trebalo i provesti. Samo je NATO imao potrebne kapacitete i tako je Savez započeo ono što je postala njegova dugoročna obveza očuvanja mira na Balkanu.

Povijesni uspjeh

Do isteka svog mandata 12 mjeseci poslije, IFOR je postigao sve ciljeve. Borbe su definitivno zaustavljene. Rivalske vojske su razdvojene. Više od 350 tisuća vojnika je demobilizirano i više od 6000 komada teškog naoružanja uništeno. Svojim odlučnim djelovanjem i snažnom nazočnošću, Ifor je omogućio sigurno okruženje nužno za rekonstrukciju i udruženje civilnog društva. I što je najvažnije, Ifor je jasno pokazao da međunarodna zajednica jednostavno neće trpjeti nikakvu obnovu neprijateljstva i da je za narod BiH jedini put naprijed — put mira.

Ovo je, ma kakvim standardima da ga mjerite, povijesni uspjeh. Uspjeh Ifora postavio je dobre osnove za njegova nasljednika, Stabilizacijske snage (Sfor). Kad je Sfor krajem 1996. godine zamijenio Ifor, ciljevi misije postali su ambiciozniji.

Danas kad ulazimo u 2001. godinu, jasno je da su ovi napori urodili plodom. Sigurnosna situacija se dramatično poboljšala, što je omogućilo Sforu da smanji svoj obujam za otprilike jednu trećinu snaga Ifora. Jednim dijelom i kao odraz ovakvog stanja, izbjeglice se u rekordnom broju vraćaju, uključujući i područja u kojima su etnička manjina.

Uspostavljene su multietničke institucije za upravljanje BiH. Sve više i više pojedinaca za koje je Međunarodni sud podigao optužnice su u Haagu i očekuju pošteno suđenje, a oni koji još nisu u Haagu, osjećaju da se ruka pravde polako steže oko njih.

Napredak je značajan, ali puno toga još ostaje za uraditi i to brzo. Međunarodna zajednica je sita sporosti koju sami narodi BiH pokazuju u ispunjavanju svojih obveza u skladu s Daytonom i poduzimanju određenih teških koraka kako bi njihova zemlja mogla samostalno funkcionirati. Što se strpljenje međunarodne zajednice bude više trošilo, međunarodna financijska, politička i vojna podrška sve će se više smanjivati.

Jedinstvena vojska

Što treba učiniti? Kao prvo i osnovno, politički vođe moraju konačno napustiti ekstremni nacionalizam jer u njemu nema budućnosti, ni za unutarnju sigurnost BiH, ni za nastavak međunarodne podrške.

Opći izbori održani 11. studenoga pokazali su da je podrška nacionalističkim strankama i dalje prevelika. Kako bi demokracija stvarno prevladala u BiH, to se mora promijeniti. Ako ova zemlja želi da u njoj cvjetaju demokratske vrijednosti, onda joj trebaju centralne institucije koje funkcioniraju, a to će se dogoditi u onoj mjeri u kojoj izrabrani vođe od svojih birača dobiju mandat da s najboljim namjerama rade sa svim Bosancima, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti.

To se posebno odnosi na oružane snage. Najjednostavnije rečeno, BiH treba jedan okvir oružanih snaga pod jedinstvenom komandom i sa zajedničkom doktrinom, a bosanski vođe moraju podržati vojne zapovjednike u razvijanju jedne takve organizacije. Ovo je preduvjet pune reintegracije BiH u međunarodnu zajednicu. Strpljenje međunarodne zajednice brzo se troši pred iznimno sporom dinamikom reforme.

Oba bosanskohercegovačka entiteta moraju ispoštovati svoje obveze u skladu s Daytonom i predati Međunarodnom sudu u Haagu sve pojedince optužene za ratne zločine. Takvi postupci dokazali bi odlučnost BiH da ispuni svoje međunarodne obveze. To bi također bilo dobro za unutarnju sigurnost zemlje, budući da osumnjičeni čine destabilizirajući element. Oni su najmračnija prošlost BiH, a ne njezina svijetla budućnost.

Ekonomske reforme

I na kraju, BiH mora ozbiljno prihvatiti ekonomske reforme. U posljednjih pet godina, BiH je dobila više pomoći od bilo koje druge zemlje u regiji, ukupno 5,1 milijardu dolara. Danas se ta pomoć rapidno smanjuje i zemlja mora brzo uspostaviti dugoročni i samoodrživi ekonomski rast. To prije svega znači stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora u vezi s porezom, financijskim uslugama, standardima i pravilima, a podrazumijeva i borbu protiv korupcije, i jedino će putem tih koraka BiH biti u prilici uživati u plodovima koje ostatak jugoistočne Europe sad počinje brati.

Pogled na druge zemlje na Balkanu otkriva nam moguće nagrade koje prava reforma donosi. Najprije se Hrvatska, a sada i SRJ, istinski razišla s dojučerašnjom ekstremno-nacionalističkom i nasilnom politikom i prigrlila suradnju s međunarodnom zajednicom.

Rezultat? Ove su dvije zemlje, kao i ostatak regije, svaki dan sve stabilnije i imućnije. Spori napredak u BiH je oštar kontrast tome, piše u pismu Slobodnoj Dalmaciji George Robertson.