To pitanje progoni komentatore i političke analitičare, ali i Georga W. Busha, koji će 20. siječnja 2001. godine preuzeti dužnost 43. predsjednika u povijesti Sjedinjenih Država. Prestižni “Time” je proglasio Busha ličnošću godine. On je bio u središtu izborne drame, pokazavši odvažnost, vještinu i upornost u izazovu demokratskog predsjedničkog kandidata Al Gorea, koji je simbolizirao osam godina prosperiteta i mira.

Američka mitologija prikazuje svakog predsjednika kao razrješitelja problema, kao magičara od koga se očekuje da bude ujedinitelj nacije, da dijelom bude vizionar, a dijelom pragmatični - političar i vješt tehnokrat. Vrijeme će pokazati može li George W. Bush, odigrati ulogu na način koji se od njega očekuje, u okolnostima kada mu odlazeći predsjednik Bill Clinton ostavlja u nasljeđe “svjetsku silu bez presedana”, čija je moć u izuzetnoj političkoj, vojnoj i tehnološkoj snazi i koja standarde američkog društva, demokraciju i slobodno tržište širi na čitav svijet.

Za mnoge je prva enigma da li će George W. Bush predstavljati kontinuitet ili će označiti neki novi početak “poslije Clintona”!

Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost, Condoleezza Rice je u interviewu za New Times sugerirala kako bi Bush mogao povući 5.200 vojnika s Balkana, čime je podigla veliku viku prosvjeda od strane europskih saveznika. No, rekli bismo, prosvjede bez razloga, jer je i Clintonova administracija nerijetko ukazivala na odgovornost Europske unije u formuliranju politike prema balkanskim državama i njenoj zadaći da sama rješava probleme u svojoj regiji.

Odgovarajući na izravno pitanje o eventualnom američkom povlačenju iz Bosne i Kosova, novoimenovani državni tajnik za vanjske poslove Colin Powell je kazao: “Tek nakon što s našim saveznicima učinimo vrlo pažljivu procjenu stanja, odlučit ćemo što dalje činiti”. Neka naročita novost nije ni prijetnja koja je stigla iz Bushove ekipe kako su prijedlozi o europskim snagama za hitne intervencije »bodež uperen u sree NATO-a«, jer smo slično već čuli od Clintonovog ministra obrane Williama Cohena glede rizika da se Savez pretvori u “ostatak prošlosti”. Novost nije ni entuzijazam Busha da se izgradi kontroverzni nacionalni obrambeni antiraketni sustav, što je već bila tema razgovora predsjednika Clintona i ruskog predsjednika Putina, tema koja, usput rečeno, pokazuje kako su manje-više propali svi pokušaji da se “nuklearnog zloduha” vrati natrag u bocu.

Izvjesno je, međutim, da će Bushov tim, čiju okosnicu čine konzervativni republikanci, potpredsjednik Richard Cheney, državni tajnik Colin Powell i savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice, preispitati američke vanjskopolitičke prioritete i nanovo definirati američke interese na pragu 21. stoljeća. Međutim, politička filozofija Cheneya, Powella i Riceove, već sada upućuje na zaključak da će Bushova administracija, za razliku od Clintonove vlade, izbjegavati ulogu “svjetskog policajca”, odnosno intervencije poput onih u Bosni ili Kosovu. Isto tako je bjelodano da će ključne točke na geostrateškoj mapi Bushove administracije biti Rusija, koju Putin želi ponovo učiniti velikom svjetskom silom, zatim Bliski i Srednji istok, i poglavito Azija i Pacifik, gdje je Kina označena kao ključni rival i rastuća strateška prijetnja. Georg W. Bush je diplomatskim rječnikom to i potvrdio izjavivši kako će Amerika svoju jedinstvenu moć i neuporedivi utjecaj i dalje koristiti u službi demokracije, šireći mir u svijetu, pri čemu će surađivati sa zemljama kao što su Kina i Rusije, odnoseći se prema njima kao “strateškim partnerima, a ne protivnicima”.

Što se pak tiče transatlantskih odnosa SAD-a i Europe, Stari kontinent koji je dominirao dva milenija svjetskom poviješću, oprezno pokušava stati na vlastite noge, oslobađajući se potpore svoje guvernante - Amerike. No, premda se danas u svijetu ništa značajnije ne događa niti može dogoditi bez Amerike, Europa i ostatak svijeta ne želi takvu Ameriku koja hoće biti i arbitar i sudac u međunarodnim poslovima. Ponajprije Europljani smatraju da će Bushova administracija, koja govori o potrebi konzultacija sa svojim saveznicima, djelovati neovisno o europskim stajalištima, posebice kada su u pitanju američki dugoročniji ciljevi i nacionalni interesi. Kao primjer može se navesti upravo Bushova odlučnost da nastavi rad na proturaketnom sustavu unatoč kritikama iz savezničkih država Francuske, V. Britanije i Njemačke, i protivljenju Rusije i Kine.

Na unutarameričkoj sceni, Bushova će se administracija već prvog dana suočiti s izrazitom podjelom američkog društva kao posljedicom tijesne pobjede novog predsjednika nad demokratom Alom Goreom. Imenovanje crnoputih ličnosti kao što su Powell i Rice na visoke državne položaje svakako je rezultat njihove dokazane sposobnosti i kompetentnosti, ali i nastojanje novoizabranog predsjednika da udobrovolji crnačko pučanstvo koje je u 90 posto slučajeva glasovalo za protivničkog kandidata. No, Bush će kao predsjednik, prvi i pravi ispit polagati na pitanju uspostavljanja radne i produktivne suradnje s Kongresom, posebice sa Senatom u kojem vlada visoka nesnošljivost između izjednačenih snaga republikanaca i demokrata.