Nakon "Pakta za iznudivanje mira" u regiji hrvatskim je političarima kao najvažnija zadaća vanjske politike ostala još jedino unutarnja politika. Ali tko će preuzeti odgovornost za političku strategiju ako i dalje političkom scenom vlada dualizam nekomprehenzivnih sveobuhvatnih interesa pozicije: "Država, to sam ja"?! Do jučer je mnogim stranačkim prvacima bilo važnije imati vlastitu stranku no uspjeh na izborima ili pobjedu demokracije na izborima. Danas već svaki lider gleda da ima vlastitu koaliciju, što je trijumf međustranačja nad višestranačjem i nadstranačjem, toliko potrebnim za stvaranje povjerenja u vladavinu prava i gospodarstvo u kojemu dominira saldo mortale.

Jedan bivši veleposlanik u Hrvatskoj kazao je nakon brojnih večera pojedenih u društvu i razgovoru s većinom oporbenih prvaka da bi, kada bi se u Hrvatskoj bavio politikom, na koncu pristupio HDZ-u. Nije li to intimna procjena i dijela oporbenih političara? Moglo bi se reći da je HDZ opijum za oporbu. Jedan od čelnika karlovačkog LS-a ing. Vladimir Samardžija mi je jednom kazao kako je glupo da pametan čovjek bude u opoziciji. Nakon što je Franjo Tuđman bio ,"testamentirao" Dražena Budišu kao svog nasljednika, Budišina je cijena porasla. Ivica Račan je izračunao da je u duelu s Tuđmanom bolje imati Budišu na svojoj strani. HSLS-u je ionako uvijek previše socijalnosti, dok SDP-u nikada nije dovoljno hrvatstva, tako da se ovom koalicijom, službeno potpisanom ovih dana u Splitu, obavlja psihološki transfer, budući da se učenjem stare socijalne retorike lakše shvaćaju potrebe nove nacionalne retorike.

Naime, nitko ne vjeruje u postizborne protuhadezeovske zakletve Račana i Budiše, budući da zbog koalicije HDZ-a i HSLS-a u nekim dalmatinskim gradovima dolazi do animoziteta izmedu SDP-a i HSLS-a. Račan u svom programu ostavlja prostora i za "posthadezeovce" poput Hrvoja Šarinića, ali po toj logici i za "liberalne" hadezeovce koji su šuteća manjina u nomenklaturi. Ovaj pobjednički (ne)uspjeh Račana i Budiše svjedoči o dubini predizborne suprotnosti medu tzv. šestoricom, jer se takvim paktom odustaje od želje za dvotrećinskom pobjedom na izborima i zadovoljava anketnom trećinom željenih glasova. Dakle, brojkom koju je nekada jedinstveni HSLS postizao kao od šale i bez šlepanja uz SDP. Dapače, na prvim izborima u Hrvatskoj SDP je u situaciji "doglasavanja" ponudio Budiši povlačenje svog protukandidata, što je Budiša s indignacijom odbio.

Koliko je to vjerojatno? A koliko je bilo vjerojatno približavanje SDP-a i HSLS-a? Zdravko Tomac, pogođen izjavom Račana o njegovoj vjeri u ovaj sporazum, podsjetio je u zadnjem intervjuu kako je "bio prvi zagovornik koalicije SDP-a i HSLS-a". Zato, kad smo već kod reminiscencija, valja spomenuti i to da je Tomac, prema vlastitom priznanju u političkoj autobiografiji "Iza zatvorenih vrata" (Zagreb, 1992.), vodio "kopenhaške razgovore" s Franjom Tuđmanom 1989. o svojoj dilemi "je li korisnije za Hrvatsku i demokraciju da se priključim HDZ-u" ili da sa skupinom istomišljenika hrvatske reformističke orijentacije "pokušamo ući u CK SKH" i izboriti da počne voditi "hrvatsku nacionalnu politiku". Tomac je poslušao Tuđmana da u SKH ostvari "ono što smo kasnije potpuno uspjeli provesti".

Zar se povijest, uz prigodan common sense, ne može ponoviti?