Ako su pjesnici čuđenje u svijetu, onda je to isto ali na svoj način i posao predsjednika Republike Hrvatske. Otkriva se to sada ponovo, kada je privremeni zamjenik dr. Franje Tuđmana akademik dr. Vlatko Pavletić došao u priliku da vodi državu Hrvata i ostalih građana što u njoj žive. Sve je više njegovih usklika po novinama što i kako raditi, sve je više njegovih fotki, taj njegov posao postaje sve dramatičniji. Ako je Tuđman prekapao po Titinoj zbirci knjiga na Brijunima pa je onda na temelju toga, nekih zanimljivih naslova koje je zapazio, pričao mini kulturološke eseje, sada i akademik Pavletić mnogo toga otkriva a da se izgleda nikada tome nije nadao. Sastaje se s generalima, s državnim ministrima, mora planirati prostor za posao, ima pred sobom falangu Tuđmanovih savjetnika za koje se tvrdilo da zapravo određuju pravce razvoja, da drmaju sudbinama, dižu i spuštaju sve kako oni hoće. Od Božićnog Ustava 1990. godine bio je blaženi mir, čak i onda kad se ratovalo. Sada se sve ispostavlja irelevanatnim. Jedino genijalni znalci ustavnog prava i dalje prosipaju svoju mudrost, ali pod dirigentskom palicom Vladimira Šeksa. Ono što se moglo bezbolno napraviti još prije devet godina, Ustav kako valja, sada se radilo na brzake i u grču, u presiji, u neizvjesnosti, u bolu zbog besmislica koje su još jednom javno carovale. Sve to zato jer se na prvom koraku nove hrvatske države u ljeti 1990. godine umjesto s demokracijom, višestranačkim parlamentarizmom, pravnom državom, državom socijalnog sklada i puno toga tome sukladnom zabrazdilo u nacionalkapitalizam.

Titinu crvenu komunističku monarhiju zamijenila je država koja nikada nije zakoračila čak niti u sferu prosvjetiteljskog tipa vladavine već su svakojaka autokratska zaglupljivanja ipak bila najdominantnija. Otac Domovine opet je bio tu na djelu. Sada Šeks najavljuje bitni zaokret, pohod u parlamentarizam. Predsjednički dvor bio bi bez sadašnjih ovlasti i bez sadašnje koncentracije moći. Još jednom se sve na vrijeme stišalo pred moguću buru, potrese i valovita zbivanja te valja krenuti s demontažom te sada već lažne moći. Moći koja ne počiva na rastu i bujanju vrijednosti već isisavanju onoga čega ipak ima u ovoj državi, i to u beskraj. I sve to u vremenu kada je i smjena u Ustavnom sudu, kada su izbori za zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora raspisani i kada je sada zapravo i posvema nevažno hoće li uskoro biti predsjedničkih izbora, ili će oni biti u redovnom terminu 2002. godine, kada Tuđmanu i ne bi bila moguća nova kandidatura jer tako u Ustavu piše. I HDZ, dakle, kreće u promjene političke prakse. Sigurno je jedno, akademik Vlatko Pavletić za svaku životnu situaciju zna odgovor temeljem povijesti hrvatske književnosti, žovijalne spike Jelačić placa i Dolca te ugodnih primorskih razgovora sveučilišnih profesora s Istoka i Zapada, recimo negdje uz PEN kongrese i tome slično. Život u Hrvatskoj je, ipak, nešto drugo. Mnogo ljepše i ugodnije od, samo, svega toga neugodnog ovih dana i godina, da odmah pojasnim. Tajkuni pljačkaju već sedam godina i nisu nagrizli temlje države, dapače polako se približava njihov kraj. Ta vrijednost hrvatskog gospodarstva, mar ljudi i snalaženje u svakoj situaciji još će jednom biti sigurna luka spasa. I u to ne treba sumnjati, to nas je uvijek izvuklo. A Pavletić, akademik Vlatko? Ako svoj posao shvati onako kako je u Ustavu i dodatnim regulama zapisano, da će raditi samo one redovne neizbježne tekuće poslove, ostat će u povijesti Hrvata zapisan kao mudar čovjek i imat će priliku napisati svoju najzanimljiviju knjigu, autobigrafske zgode iz dana predsjednikovanja kao privremeni predsjednik. Ako svoj posao shvati strateški, da ne treba mudrovati već samo brod najkraće i najbrže dopeljariti kroz izbore do novog predsjednika Sabora, ili, ako se tako zgodi, i do novog predsjednika države, bit će sve u redu. U suprotnom, ako se i Pavletić upetlja u vrzino kolo strateških mudrovanja, ostat će bez zanimljive knjige. Ali ne i bez knjiga o sebi.

Dakle, kada su karlovački LS-ovci uprskali stvar s pokušajem uključivanja štekera tamo gdje nisu vlasnici ili upravljači utičnice, odoše pokajnički u HSLS. Ne baš svi, ali u načelu. Bujaju sada njihove pokajničke izjave glede nove odanosti Budiši. Gotovac je sve samiji. Pjesniku i filozofu to je sudbina, ta on se tvrdoglavo dizao i nakon javnih batina koje bi dobio. Nije glumio ranjenika kao trećerazredna nogometna devetka. Kolosalna je to stvar u Hrvata, Gotovac genijalni pjesnik, vispreni filozof, urednik čitanih časopisa ostaje u kutu zaborava, osrednji pjesnik Pavletić kormani državom. Čelnici "6" (SDP, HSLS, IDS, LS, HSS i HNS) potpisali su sporazum što nakon izborne pobjede koju već sada trijumfalno očekuju. Traže oni 100 dana poštede, dok ne utvrde kakva je situacija i kako dalje. Dakle, ne znaju kako je sada i kako bi oni dalje radili a stvar je pred usijanjem. Nisu "6" napisali što će biti ako opet HDZ pobijedi. Hoće li onda napisati ostavke? Možda i hoće jer čelnici "6" će biti u Saboru pa neka se drugi bakću s razvojem višestranačja. Njihov potpis konačna je presuda, to je eutanazija, hrvatskog oporbenjaštva. Potpisom čelnika "6" sa stranačke scene definitivno se izguravaju Paraga, Degen, Gabelica, Horvat, Lončarić, Bebić-bombarder, Mažuran. Zna se njihov grijeh, nisu skloni nagodbama, fajteri su to bez ručne kočnice, traže smjenu HDZ-a i reviziju ustroja a ne pogodbu oko broja plaćenih mandata. "6" su uspjeli, ako i ne pobijede HDZ-e, očistili su donju palubu samo za sebe, i za mir HDZ-a. Imat će hrpu mandata a možda ostanu i bez brige da trebaju i nešto raditi, osim pripremati se za nove izbore. Populistički HDZ stvorio je sebi odani niz satelitskih političkih stranaka za rješavanje određenih zakučastih pitanja, za zbrinjavanje specifičnih ideja i osoba, i to je zapravo i uobičajeno za takve stranke. Posvuda je HDZ instalirao svoje krtice a iz HSS-a, HNS-a te liberala, Budišinih a ne Gotovčevih, uvijek mu stiže svježa kadrovska popunu, na lokalnom planu kao i u Metropoli. Ima i "6" niz svojih satelitskih strančica koje će ponegdje pripustiti na vidjelo, ali ostalo oporbenjaštvo im je teret u zgodnoj kolaboraciji s HDZ-om. I zato su ga se javno riješili, svojim potpisom i ciničkim smijehom nakon toga, da HDZ vidi da je sve napravljeno kako im valja. HDZ je bio nesmiljeni politički protivnik Paragi i Degenu te ostalom im društvu stekliša, i rvao se s njima kako je znao i mogao. "6" ih je besramno držao na uzdi i pred praznim jaslama dok su mu trebali da ljudima i svijetu pričaju o oporbenjaštvu, da idu u zatvor kao dokaz da se i u ovoj državi hapsi Hrvate iz političkih razloga. Sada ih se lipsale definitivno odbacuje političkim driblingom, duši kao divljeg mačka u najlonskoj vreći. No, i to je politika. Ostaju na sceni bezbrojni građanski pokreti za zaštitu ovoga ili onoga, ali bez ikakvih političkih ideja ili programa kako izvući ovu državu iz gabule, ostaje i razdrobljeni sindikalizam. Sindikalne vođe "bi i nebi", "bi ali ako se ne mora", "ne zato jer nije još vrijeme", i to je znak njihova (ne)rada. Rimokatolička crkva u Hrvata svojom riječi o izborima dala je iskaz iskonske mudrosti ali to neće odlučiti izbore. Biskupi su rekli svoje na Kaptolu, ali dok to dođe do župe... Uostalom i Makedonci su se zapetljali oko predsjednika, dakle, ništa novoga na Balkanu.