U prvom dopisu glavna tužiteljica Carla Del Ponte zatražila je od vlade Ivice Račana da u najkraćem roku omogući njenim istražiteljima da saslušaju Miroslava Tuđmana i Markicu Rebića, dvojicu najmoćnijih šefova tajnih službi za hadezeovske vladavine. Također traži da se haaškim istražiteljima preda njihova cjelokupna dokumentacija i korespodencija uključujući i transkripte iz Predsjedničkih dvora koji se tiču njihova djelovanja u Bosni i Hercegovini. To pokazuje da je Haag pokrenuo do sada najopsežniju istragu protiv hrvatskih vojnih i civilnih dužnosnika koja bi mogla završiti velikim brojem optužnica.

Uz Miroslava Tuđmana i Markicu Rebića, na tom najzahtjevnijem popisu koji je ikad stigao iz Haaga, nalaze se još i nekadašnji zapovjednik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko te generali HV-a Ljubo Ćesić Rojs, Miljenko Crnjac, Ivan Kapular, Vinko Vrbanac, Vladimir Zagorec te mnogi drugi. Time su potvrđene sumnje da zahtjevom za izručenje generala Ante Gotovine i Rahima Ademija ni izdaleka nije iscrpljena lista visokih hrvatskih vojnih časnika koji bi se mogli naći pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u svojstvu svjedoka ili osumnjičenika.

No ni to nije sve. Na prva dva mjesta te liste nalaze se imena prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovog najbližeg suradnika dugogodišnjeg ministra obrane Gojka Šuška jer Haaški sud, u sklopu istraga o intervenciji Hrvatske u BiH, posthumno istražuje njihovu ulogu. Zbog toga Haag traži od hrvatskih vlasti i cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz taj njihov angažman. To je nova potvrda da su ta dva najutjecajnija državna dužnosnika bili predmetom istraga Suda u Haagu.

U sklopu haaške istrage o hrvatskoj umiješanosti u rat u BiH Miroslav Tuđman i Markica Rebić, te generali Janko Bobetko, Ljubo Ćesić Rojs, Miljenko Crnjac, Ivan Kapular, Vinko Vrbanac i Vladimir Zagorec morat će objasniti kako svoju tako i ulogu Hrvatske vojske i tajnih službi u tome sukobu. U dopisima Haaškog suda koji su u Vladi zaprimljeni 19. i 20. srpnja također je precizno pobrojen i cijeli niz dokumenata koje vlada Ivice Račana mora predati Sudu u Haagu u što kraćem roku. Svi se ti dokumenti tiču umiješanosti regularnih jedinica Hrvatske vojske i hrvatskih tajnih službi u ratna događanja u BiH.

U drugom paketu koji je iz Haaga stigao u Zagreb nalazi se popis imena visokih vojnih dužnosnika nekadašnje Herceg Bosne za koje se u sklopu velike istrage također zanimaju haaški istražitelji. Budući da gotovo svi oni imaju dvostruka državljanstva, hrvatsko i bosansko-hercegovačko, od vlade Ivice Račana zatraženo je da pomogne da se oni pronađu i Haaškome sudu omogući kontakt s njima. Među ostalima na tom su popisu imena policijskih dužnosnika i visokih vojnih časnika HVO-a Željka Akrapa i Ivana Bandića, rođaka zagrebačkog gradonačelnika, stožernog brigadira Mire Andrića, sadašnjeg zamjenika zapovjednika Vojne policije HV-a Marijana Biškića, visokih vojnih časnika Mate Obradovića i Luke Džanka, generala Slobodana Praljka i Marina Sopte...

U trećem dopisu je popis istaknutih ljudi Herceg Bosne, o čijoj djelatnosti se također vodi istraga. Na prvom mjestu te liste nalazi se ime pokojnog Mate Bobana, koji je bio na čelu te tvorevine baš u jeku najžešćih sukoba i ratnih operacija. Haag traži svu dokumentaciju o njegovoj djelatnosti. Osim toga od hrvatskih vlasti traži se da omoguće saslušanja prvog čovjeka HDZ-a BiH Ante Jelavića, zatim Jadranka Prlića, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH, potom Ivice Lučića, bivšeg šefa tajnih službi Herceg Bosne, koji je uz to godinama bio čovjek najvećeg povjerenja Miroslava Tuđmana. Uz njih na tom trećem popisu navedena su još i imena bivšeg ministra unutarnjih poslova Herceg Bosne Brune Stojića i njegova zamjenika Valentina Čorića.

Miroslav Tuđman i Markica Rebić morat će objasniti ulogu hrvatskih tajnih službi u osnivanju svojih ekspozitura u Mostaru. Poznato je, naime, da su njih dvojica, po istom modelu kako je to učinjeno u Hrvatskoj, osnovali u BiH, odnosno u Hercegovini, HIS, UNS i SIS, dakle civilne i vojne tajne službe. Te službe sa sjedištem u Mostaru bile su u svom radu potpuno podređene centrali u Zagrebu. Podosta dokaznog materijala o tim operacijama prikupile su krajem 1998. jedinice SFOR-a kada su upale u sjedište HIS-a u Mostaru.

Predsjednik Tuđman imenovao je generala Janka Bobetka 1992. za zapovjednika Južnog bojišta, koje je uz jug Dalmacije pokrivalo i dio teritorija Hercegovine, odnosno BiH. General Bobetko imao je zadaću da ovlada dolinom Neretve i spriječi eventualne srpske napade na luku Ploče. On je u to doba, kako je naveo u svojoj knjizi "Sve moje bitke", osim što je imao zapovjedništvo nad jedinicama Hrvatske vojske, također bio i zapovjednik snaga Hrvatskog vijeća obrane koje je osnovala Hrvatska republika Herceg Bosna. To je i razlogom zašto je general Janko Bobetko toliko zanimljiv istražiteljima Haaškog suda.

Generali Miljenko Crnjac i Vladimir Zagorac bili su u vrijeme ratnih zbivanja u BiH pomoćnici ministra Gojka Šuška u Ministarstvu obrane RH za kadrovsku politiku i logistiku. Haaške istražitelje očito zanima kako je MORH, a posebno njegovi odjeli za kadrove i logistiku, bio upleten u ratne operacije u BiH, po čijoj su naredbi tamo odlazile jedinice HV-a, tko je osigurao logističku potporu ne samo za vojne postrojbe HV-a, nego i HVO-a te cijele Herceg Bosne. Uz to general Miljenko Crnjac bio je neko vrijeme zapovjednik operativnog pravca Tomislavgrad - Prozor - Konjic.

Kao i pokojni predsjednik Tuđman i ministar obrane Gojko Jušak, na popisu haaških istražitelja nalazi se i preminuli šef Herceg Bosne Mato Boban. Njih trojica bi, da nisu u međuvremenu preminuli, zbog položaja i uloge koje su imali u to doba, bili svakako pod istragom Haaga. Vodećeg hercegovačkog političara Antu Jelavića haaški istražitelji žele saslušati kao jednog od visokih vojnih zapovjednika jedinica HVO-a u doba najžešćih sukoba u BiH. On je u to vrijeme bio bojnik HVO-a u sastavu zapovjedništva na zapovjednom mjestu Južnog bojišta. Od Jadranka Prlića pak haaško tužiteljstvo očekuje najviše informacija o osnivanju koncentracijskih logora u Hercegovirii. Tvrdi se da je on osobno potpisao neke od tih naredbi. To se odnosi ponajprije na logore na helidromu u Mostaru, zatim logore u Dretelju i Gabeli te prihvatilišta u Ljubuškom i Vojnom.

General Slobodan Praljak zanima haaške istražitelje jer je za najžešćih borbi s Bošnjacima bio zapovjednik HVO-a, a odgovoran je i za rušenje starog mosta u Mostaru.

Ivo Lučić i Marijan Biškić bili su u to doba čelni ljudi HIS-a u Mostaru i haaški istražitelji očekuju od njih da objasne ulogu tajnih službi u zbivanjima u Hercegovini. Od svih njih Haaški sud zatražit će također da objasne svoju ulogu, saznanja i detalje oko stvaranja Hrvatske republike Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća obrane te vojnih operacija na Kupresu, u Mostaru, Čapljini, Stocu, Tomislavgradu, Glamoču, Livnu, Čapljini...

Nema sumnje da će zahtjev Haaga biti novo traumatično iskustvo za cijelu Hrvatsku te da će to biti povodom za organiziranje novih prosvjeda i provociranje novih sukoba. Sada se pokazuje zašto je dio nekadašnjih vodećih HDZ-ovih političara bio toliko glasan u protivljenju da se Sudu u Haagu izruče generali Ante Gotovina i Rahim Ademi. Braneći tobože interese osumnjičenih generala, oni su zapravo štitili ponajprije sebe.

Po odabiru onih koje želi saslušati posve je jasno da glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte želi dokazati da je Hrvatska svojedobno izvršila agresiju na BiH. To će dovesti Vladu Ivice Račana i Sabor, ali i cijelu državu, u krajnje osjetljivu situaciju. Hadezeovska vlast tvrdila je da su regularne jedinice Hrvatske vojske bile u BiH u dogovoru s vladom u Sarajevu te da su ondje štitile hrvatski narod u BiH, ali i Bošnjake od srpskog pogroma. Iz dopisa koji su stigli nije teško zaključiti kako haaški istražitelji smatraju da su predsjednik Tuđman i ministar Šušak uputili svoje vojnike kako bi Hercegovinu, dakle dio teritorija druge države, pripojili Hrvatskoj. Dok su predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak objašnjavali da je Hrvatska vojska pravila tampon-zonu na državnoj granici između Hrvatske i BiH u Dalmaciji i njenom zaleđu kako bi obranila od srpskih agresora legitimne, vitalne nacionalne i državne interese, nije mali broj predstavnika međunarodne zajednice koji tvrde da je predsjednik Tuđman krenuo u pohod na BiH kako bi prekrojio sadašnje granice i uspostavio one koje su određivale nekadašnju graničnu crtu Banovine Hrvatske. Što je bio, a to predsjednik Tuđman nikada nije ni krio, njegov životni san.

Koliko će te rasprave biti traumatične i bolne, pokazalo se u Saboru kada se predsjednica HNS-a Vesna Pusiću usudila u jednom svom istupu, onako uzgred, spomenuti kako je Tuđmanova Hrvatska izvršila agresiju na BiH. Na nju se tada sručila lavina najgrubljih uvreda i optužbi, ali ne samo od zastupnika HDZ-a, HSP-a HKDU-a, već i od dijela predstavnika vladajuće koalicije. Čak je zaradila i opomenu predsjednika Sabora Zlatka Tomčića. Svi su oni optuživali predsjednicu HNS-a da laže i grubo vrijeđa svoju domovinu, pa je pritisnuta tim objedama Vesna Pusić bila prisiljena objašnjavati kako nije mislila doslovce da je Hrvatska bila agresor na BiH već da su za to odgovomi vrh HDZ-a i dijelovi Hrvatske vojske.

Već je prošle godine Haaški sud zatražio od Vlade Ivice Račana da omogući ispitivanje 16 nekadašnjih visokih dužnosnika obavještajne zajednice, civilne Hrvatske izvještajne službe i vojne Sigurnosno-informativne služe. Haaške istražitelje zanimala su izvješća tajnih službi o vojnim operacijama, ali i kršenjima ratnog prava koja su se događala na teritoriju BiH koji je u to doba kontroliralo Hrvatsko vijeće obrane i koja su svojedobno redovito stizala u Zagreb. Tada je Vlada Ivice Račana, tvrdilo se, odbacila zahtjeve Suda u Haagu da se pred istražiteljima pojavi i Miroslav Tuđman, bivši šef HIS-a. Obrazložila je to potrebom zaštite državne tajne i vitalnih nacionalnih interesa. Kako nije bilo sasvim jasno kakav je to državni interes da se prikriva istina o vojnoj intervenciji u drugoj državi, tim više što se tvrdilo daje ondje HV štitio hrvatski narod u BiH od srpskog i bošnjačkog genocida, takav se potez nove Vlade odmah protumačio kao nastojanje da se, prije negoli se ne stabilizira i učvrsti nova vlast, ne otvaraju opasne i neugodne teme. Neki su išli tako daleko da su čak optuživali Vladu da pokušava zataškati najcrnje tajne HDZ-ova režima.

Ponovno se potvrđuje da nema povoljnog tajminga za ispunjenje zahtjeva Haaškog suda te da svako odugovlačenje samo otežava situaciju. Da je prošle godine omogućeno haaškim istražiteljima da razgovaraju s pripadnicima tajnih službi, danas se Vlada ne bi našla u poziciji da u još goroj situaciji, kada još nije ispunila ni stari zahtjev za izručenjem generala Ante Gotovine, mora odgovoriti na nova traženja. Najnovije istrage Haaškog suda vode se u skladu s prošlogodišnjom odlukom Vijeća sigurnosti da se Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostorn bivše Jugoslavije više ne bavi nižerangiranim pojedincima koji su počinili ratne zločine, ubojstva i paleži. To je prepušteno pravosudnim organima u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj, a Sudu u Haagu je naređeno da se usredotoči na istraživanje odgovornosti onih koji su planirali i naredili operacije koje su imale za cilj genocid, etničko čišćenje i protjerivanje i u kojima su počinjeni i ostali zločini protiv humanosti i ratnog prava. Također je zatraženo da se ispita uloga najviših državnih dužnosnika, političara i vojnih časnika koji su naređivali ili su znali da su počinjeni zločini, a ništa nisu poduzeli da se oni spriječe ili da se kazne krivci. I, dakako, nisu ih na vrijeme i djelotvorno pokušali spriječiti.

Dok je Vesna Pusić bila prisiljena povući se zbog snažnih pritisaka, prijetnje i galama iz saborskih klupa i medija sasvim sigurno neće uplašiti i odvratiti haaške istražitelje od nastojanja da rasvijetle ulogu i postupke pojedinih hrvatskih dužnosnika i jedinica Hrvatske vojske u BiH. Značajan postotak hrvatskih političara, medija i javnosti nikako se ne može pomiriti s činjenicom da Sud u Haagu, ali i dio političara i javnosti u državama EU-a i SAD-u, kritički, pa i na drugačiji način vrednuju i analiziraju neke postupke i akcije za ratnih sukoba u BiH te za srpske agresije na Hrvatsku. Sudar tih dvaju viđenja bit će još dugo izvor teških nesporazuma i sukoba između Hrvatske i međunarodne zajednice. Oni će opterećivati Hrvatsku sve dok se sva sporna pitanja konačno ne razjasne, bez potiskivanja u stranu. A to se može uspješno učiniti samo u suradnji, ma koliko ona teška i neugodna bila.