Jutarnji list: 31. 07. 2001.
Mladi ne žele pasti travu
Piše: Zdenko Duka
Obnova procesa nacionalnog pomirenja, potreba postizanja nacionalnog konsenzusa o bitnim, nacionalnim temama, hrvatska sloga, poziv na nacionalnu homogenizaciju - kao i u ratnim i poratnim godinama HDZ-ova razdoblja - opet se forsiraju kao hrvatske top političke teme.
Kad se na ovim našim pribalkanskim prostorima traži da se glave stave zajedno, obično se to ne čini kako bi se okupili najveći kreativci i usuglasili se kako da zemlja (ekonomski i socijalno) prosperira, nego zato da se sve snage stave u službu protiv neprijatelja.
Na pomirenje, slogu i homogenizaciju pozivalo se u ranijem HDZ-ovskom razdoblju zbog srpske opasnosti (iz Beograda i iz Krajine). Sada, pak, zbog zapadne opasnosti jer se preko Haaškog suda tvrde pozivatelji na pomirenje i slogu dovode u pitanje samostalnost i suverenitet hrvatske države.
Prema biskupskoj komisiji Justitia et Pax opasna kriza odnosa unutar Hrvatske takva je "da se može govoriti o dvije Hrvatske, o dva suprotstavljena pogleda na jednu te istu stvarnost, o lomu unutar hrvatskog nacionalnog bića".
Za Zdravka Tomca nema sumnje daje Hrvatska "opet na raskrižju, kao prije 10 godina", pa s grupom istomišljenika kani osnovati forum hrvatske sloge koji bi pokušao objediniti "političku i intelektualnu elitu, bez ideološkog predznaka".
Premijer Račan, koji bi, budući da je čelnik vlasti, morao prvi biti zainteresiran za spuštanje tenzija i dogovor kaže da bi bila pametna stvar postići konsenzus u definiranju nacionalnih interesa u suradnji Hrvatske s Europom, ulasku Hrvatske u EU i NATO, u odnosima sa susjedima i sa Slovenijom i odnosu s Haagom, ali je "očito da s ekstremistima u HDZ-u konsenzusa nema i ne može biti".
Svi oni koji govore o (nacionalnom) pomirenju i homogenizaciji misle isključivo na unutaretnički, hrvatski problem. Pripadnici glavne nacionalne (srpske) manjine ionako su u proteklom desetljeću napustili zemlju.
Uspostavom neovisne Hrvatske, Tuđman je proklamirao (hrvatsku) nacionalnu pomirbu. Dogovor Hrvata i Srba propao je jer ga ni jedna ni druga strana nije željela. Srpska je pobuna već bila počela i uz potporu JNA, srpski su pobunjenici vjerovali u slamanje hrvatske vlasti, a Tuđman je već tada bio opsjednut "humanim" preseljenjima, zapravo istjerivanjem Srba.
Dok je konsenzus o drugoj Jugoslaviji počivao na vrijednostima partizanskog pokreta, uz partijsku homogenizaciju oko ideja socijalizma i samoupravljanja, u Tuđmanovom pomirenju "ustaša" i "partizana" naglasak se, kako je vrijeme više odmicalo, sve više pomicao prema "proustaškom" (nacional-šovinističkom, ekstremno-klerikalnom) a sve manje propartizanskom (kozmopolitskom, sekularnom).
Tuđmanova osnova za konsenzus bio je rodoljubni hrvatski naboj pa se u političkoj i pravosudnoj praksi opraštao i zločin. "Rodoljubni" je stav bio da se laže zbog Hrvatske, a zbog Hrvatske i zbog kolektivne osvete čak se (prešutrio) smjelo - i ubijati Srbe ili im paliti kuće. Smjelo se - jer za takve zločine hrvatsko pravosuđe nije osudilo gotovo nijednog Hrvata.
Ako raspolučene postoje dvije Hrvatske, kako tvrdi Katolička crkva, onda svakako postoji i još jedna, treća Hrvatska, Hrvatska mladih ljudi, od kojih bi se (prema ispitivanju Globusa) čak njih 67 posto željelo, makar i privremeno, iseliti iz Hrvatske! Za budućnost mladih u Hrvatskoj, oko 80 posto ih tvrdi daje potpuno ili uglavnom neizvjesna, a samo ih 30 posto misli da se isplati i danas biti pošten. Pedeset i pet posto ih ne bi ratovalo za domovinu. Četrdeset i pet posto mladih Hrvata smatra da Hrvatska nije demokratska zemlja. To je porazno i za prijašnju i za sadašnju hrvatsku vlast.
Ta budućnost Hrvatske, mlada, treća poslijeratna hrvatska generacija srećom je isključena iz izravnih ustaško-partizanskih podjela (njihovi roditelji nisu bili u Drugom svjetskom ratu). Oni ne žele pasti travu, nego će i dvije trećine njih radije otići u "agresorske" zapadne zemlje da tamo potraže osobnu sreću.
Ako oni odu, tko će uopće ostati ovdje za nacionalno pomirenje i nacionalni konsenzus?
Posvemašnja depolitiziranost mladih (debelo više od 50 posto) dodatno dokazuje da se u Hrvatskoj već godinama vode bespredmetne, nevažne političke rasprave. Mogli bismo optužiti međunarodnu zajednicu da nas bezrazložno ugnjetava jedino kada bismo bili sigurni da je s hrvatske strane u načelu sve bilo regularno i da su se ubojstva civila i paleži dogadali posve sporadično ali su se onda i žestoko i primjerno kažnjavali.
No, svi znamo i činjenice svjedoče da to nije istina.