Vjesnik: 03. 08. 2001.

Sivi oblaci mitova i legendi nad hrvatskim narodom i državom

Slijedeći Josipa Broza, Tuđman je ponudio nove, a slične mitove s pomoću kojih je većini srušio dotadašnji sustav mišljenja i vrijednosti. To je mit o ugroženosti Hrvata u Jugoslaviji, ponudio je i mit o tisućljetnoj državnosti, samobitnosti, najstarijoj naciji, najljepšem moru, jeziku i tako pobudio svijest o povijesnoj »naj« vrijednosti nacije, što je izazvalo homogenizaciju /Socijalna nesigurnost, neimaština, nezaposlenost, poremećaji u socijalnim odnosima sve više izazivaju bijeg nacije u mitove. Jednih prema socijalizmu i Titu, drugih prema hrvatstvu i Tuđmanu

ANA JURIĆ ŠIMUNČIĆ

Donedavno je na ovim našim hrvatskim prostorima carevala ideologija socijalističke demokracije, koja je nametala svima neke mitove i legende. Ako mit definiramo kao nedokazano mišljenje i ishitrenu sliku, onda nam je jasno kojim smo »istinama« vjerovali.

Promjenom političkih i društvenih, socijalnih odnosa pojavile su se druge ideologije.

Socijalna psihologija u ideologiji vidi oblik društvene svijesti koja daje odgovore svojim sljedbenicima na sva pitanja iz politike, filozofije, morala, religije i ostalih dijelova života. Drugo je pitanje koliko je ta ideologija temeljena na istini.

Iz želje da dokaže svoju ispravnost pretežna suvremena ideologija na hrvatskim prostorima, koju bismo već sada mogli nazvati tuđmanizmom, posezala je za prošlošću kao dokazom svoje vjerodostojnosti.

Komunizam je razvio mit o povijesnoj ulozi radničke klase, o eksploataciji radnika od kapitalista i s pomoću likova koje je podigao na razinu mita i legende uvjerio je u svoju revolucionarnu ulogu. Josip Broz je fantastično eksploatirao mit o povijesnoj ulozi radničke klase.

Ako je mit »nedokazano mišljenje i ishitrena tvrdnja«, onda nam može biti jasno na kojim je temeljima počivao socijalizam. Slijedeći Josipa Broza, Tuđman je ponudio nove, a slične mitove s pomoću kojih je srušio većini dotadašnji sustav mišljenja i vrijednosti.

To je mit o ugroženosti Hrvata u Jugoslaviji i ponudio mit o tisućljetnoj državnosti, samobitnosti, najstarijoj naciji, najljepšem moru, jeziku i tako je pobudio svijest o povijesnoj »naj« vrijednosti nacije, što je izazvalo homogenizaciju.

Pojavili su se simboli, zastave i ostala etnografija koja je ljude nabijala emocijama. Jer nema mita bez emocija. Kao i odlaskom Tita, odlaskom Tuđmana mit ostaje i razvija se tuđmanizam, koji i dalje pothranjuju njegovi sljedbenici.

Nedavno je u karlovačkoj Županijskoj skupštini gotovo došlo do incidenta jer je predsjednik Županijskog odbora HDZ-a, po svaku cijenu, htio na zid vijećnice staviti sliku prvoga hrvatskog predsjednika u čast »liku i djelu Franje Tuđmana«.

Tako se već sada plete mit o Tuđmanu poput mita o kralju Tomislavu, Zrinskima, Frankopanima i drugim povijesnim ličnostima.

Uvijek je aktualno pitanje koliko nam trebaju mitovi? Trebaju, dakako. Oni su pokretačka snaga socijalnih skupina, i mogu grupu okupiti na zajedničkom zadatku i cilju.

Kako vrijeme prolazi tako će se mit tuđmanizma još više razvijati, nadograđivati, dopunjavati i za neko će vrijeme ponovno biti dovoljan razlog da nacija prihvati mit kao stvarnost.

Socijalna nesigurnost, neimaština, nezaposlenost, poremećaji u socijalnim odnosima sve više izazivaju bijeg nacije u mitove. Jednih prema socijalizmu i Titu, drugih prema hrvatstvu i Tuđmanu. Tome pridonosi i stav međunarodne zajednice koja svjesno ili nesvjesno nameće znak jednakosti između agresora i žrtve, a to opet pojačava težnju prema mitovima.

Na prostoru Srbije također su carevali mitovi i potpuno istom metodologijom se nametnuo Slobodan Milošević. On je razvijao mit svetosavlja, mit Kosovske bitke, borbenosti srpskog naroda (sami se oslobodili od Turaka), mit osakaćenosti Srbije, jer su im, drže oni, uzeli najsrpskije dijelove (Bosnu i Hercegovinu) itd.

Budući analitičari sukoba na ovim prostorima vjerojatno će naći uzroka rata i u razbuktavanju mitova. Moramo priznati da smo skloni mitologiji kao izvorištu ideologije.

Nalazimo mitova i kod drugih naroda (Šveđani, Englezi i dr.). Mitovi pronalaze neprijatelje, a potom se planiraju osvete ili uništenje neprijatelja.

Legende su u osnovi istinite priče koje u prenošenju gube na vjerodostojnosti i obično su vezane za osobu koja postaje uzorom djelovanja socijalnih grupa. Pa je tako Tuđman i mit i legenda koju njegovi sljedbenici žele nametnuti grupama kako bi se ponovno dočepali vlasti i oživjeli »prave« vrijednosti.

Razbuktavanju mita i legende o Tuđmanu koriste etnografije: obiteljska kuća u Trgovišću (ravnoteža s Titom), mit o obitelji i dr.

Tvorci mita šute o eventualno tamnim stranama (i Tita i Tuđmana), a protivnici baš to vade iz zaborava da bi srušili mit.

U težnji da tuđmanizam postane ideologijom (analogno titoizmu) najagilnija je skupina HIP (s Miroslavom Tuđmanom na čelu), a na toj crti djeluju i druge skupine koje se programski temelje na »liku i djelu Franje Tuđmana«.

Sve su to sivi oblaci nad ovom zemljom, jer ipak treba osigurati kruha za sve članove zajednice. To neće biti lako s pomoću mitova i legendi i vješanjem slika po vijećnicama.

Mi ćemo iživjeti svoje mitove i zacijelo će generacije koje dolaze donijeti nove ideologije, možda istinitije i pravednije, a mitovi će kao i svi mitovi ostati u predajama.

I svatko će tumačiti mitove baš kao i mit o Pepeljugi, koja nas je poučavala da i u dronjcima ima čestitih ljudi. Amerikanci su već davno to izmijenili, tvrdeći da se čim prije treba popeti u visoko društvo, a princ je samo najbrži način na tom putu.

Najbolji primjer kako mitovi mogu služiti svakomu i za svašta. U istinskoj demokraciji svatko može imati i živjeti svoje mitove.

Autorica je profesorica defektologije iz Karlovca.