Vjesnik: 03. 08. 2001.

Udar na džep

MARIJANA MATKOVIĆ

Vjerojatno nema gorega trenutka za kresanje bilo koje vrste socijalnih prava od onoga kad se najavljuje novi udar cijena na kućne budžete, bez obzira na to o kojem je pravu riječ - o onome na minimalnu mirovinu od 1400 kuna, o premalim mirovinama od 1680 kuna koje bi mogao »opaliti« porez, o skromnim naknadama za rodilje, doplatcima koje primaju nezaposleni ili slabo plaćeni roditelji ili, pak, o invalidskim mirovinama branitelja koje dosežu za hrvatske prilike enormnih 21.000 kuna... O participacijama na lijekove ili plaćanju bolničkih dana da se i ne govori.

A upravo se to ovih dana najavljuje iz Banskih dvora, i to sve glasnije, kako bismo se na vrijeme pripremili na ono što neke od nas od jeseni zasigurno čeka - puno tanji džep. I slabo tu pomažu obrazloženja kako se »ne radi o kresanju prava, nego o racionalizaciji« i utvrđivanju pravâ na temelju postotka od prosječne državne plaće, kako bi se novac raspodijelio pravednije.

No, iako krajnje nepopularne, te su mjere u ovom trenutku doista jedino moguće rješenje. Ovogodišnji proračun, naime, u odnosu na troškove za socijalna davanja podsjeća pomalo na hlačice skrojene za dijete uz pretpostavku da ono barem godinu, dvije neće rasti. A naše dijete, na žalost, baš je ovih godina u pubertetu, pa nezaustavljivo buja... Priču o djetetu ne treba, naravno, shvatiti sasvim doslovno - Hrvatska u ovom trenutku za različite oblike socijalnih davanja troši čak 27 posto BDP-a, što je puno više nego u europskim zemljama i uglavnom više od postotka koji za socijalu izdvaja većina tranzicijskih zemalja.

No, ono što je mnogo gore od tih usporedbi, jest činjenica da i uz tako visoke troškove najmanji dio proračunskog kolača otpada na one kojima je pomoć stvarno potrebna. Tako se od tih 27 posto BDP-a za mirovine (osobito povlaštene), troši čak 51,9 posto, za zdravstvenu skrb gotovo 40, dok na »čistu« socijalu - dakle na jedini među spomenutim troškovima, koji bezuvjetno mora biti na teret proračuna - otpada samo pet posto tog troška. S tim u vezi doista treba nešto učiniti.

A to, što će u cijelom procesu »racionalizaciju« osjetiti i oni kojima u prihode zapravo i ne bi trebalo zadirati, stvar je koju jednostavno moramo prihvatiti. Kao što pomalo prihvaćamo i stav da od svih tih »mjera« neće biti bitno bolje nama, nego tek - našoj djeci.