Razvukovat, ne provukovat — razvlačit, ne provlačit! — bezbroj me puta upozorio Stari Marko, od koga sam naučio sve što na moru znam. Dva se pravila moraju poštovati kad treba srediti parangal ili razmrsiti tunu. Prvo je pravilo "širit, a ne zatezat", a drugo je ovo o "razvlačenju i provlačenju". Kako naučiti nekoga da poštuje prvo pravilo, da ne zateže parangal koji treba razmrsiti? Nikako: ne vodi budalu u brod. Ali ono "razvukovat, a ne provukovat" traži puno iskustva i još više strpljenja. Nije, naime, lako shvatiti da je najopasnije kad se pametnjaković dohvati jednog "uha" i počne ga provlačiti, provlačiti, provlačiti, sve dok ne napravi pravi, nerazmrsivi grop.

Hrvatski je parangal doboga zamršen: ako želimo preživit, ulovit štogod, treba ga napokon srediti. Je li korisno još jednom podsjetiti kako se sve zamrsilo? Još 1991., kada su braća navalila, a civilizirani nas svijet pokušao uvjeriti da se ne trebamo miješati u vlastite stvari, već tada se sve krvavo zamrsilo, ali Franjo Tuđman je ipak uspio izvući najveću ribu — državu. I umjesto da 1995. sredi parangal i "pripošta ga", Tuđman ga je ostavio u moru takvoga kakav je, nadajući se uloviti bar malo veću (i malo čišću) državu. Pa kad nakon toliko vremena parangal sad ipak treba srediti, ono je pravilo — razvukovat, ne provukovat — još važnije, da se o zatezanju ni ne govori. Ali kako, kad izgleda da su se sve naše budale i pametnjakovići sjatili, pa, udruženi, jedni zatežu, a drugi provlače!

U odnosu s Haaškim sudom to je osobito očito. S desna se zateže glupo i uporno: Hrvati su se branili pa da nisu ni mogli napraviti zločin; tko god ipak tvrdi da je za Domovinskog rata zločina bilo, taj tvrdi da smo državu izgradili na zločinu; ako osudimo heroje Domovinskog rata, osudit ćemo i Domovinski rat; što se od velikih može očekivati nego da eksperimentiraju s malima; što se od "komunista" moglo očekivati nego da izdaju hrvatski narod? A oni koji "provlače" najprije su govorili kako su taj Sud prihvatili jer je trebao suditi samo agresorima, potom da najprije treba procesuirati agresore, zatim su tvrdili da Haag za Oluju nije nadležan, potom da hrvatski branitelji — ako su i počinili zločine — ne bi trebali biti suđeni kao ni antifašistički borci. Napokon, isti oni što organiziraju proteste protiv suđenja Norcu, počeli su tvrditi da bi trebalo suditi u Hrvatskoj. Riječju: povijest su uvijek pisali pobjednici, ni mi nikome nismo dužni polagati račune.

S lijeva se zateže jednostavno i brutalno: prvo, svi oni što se haaškim zahtjevima suprotstavljaju, sve je to go’ ustaša. A drugo, stvarati državu po cijenu ovolikih žrtava — to je već samo po sebi zločin. Uostalom — "provlači" se ležerno — sami ste usvojili Zakon, što se bunite? I nećete valjda protestirati ljeti, u sezoni! Riječju: zločini u Domovinskom ratu nisu naša nego vaša odgovornost.

Kome odgovara to zatezanje parangala? Medijima, u borbi za veći tiraž? To zvuči logično, ako već ne i opravdano. Ali kako to može odgovarati, na primjer, Crkvi u Hrvata? Pa toj vjerskoj zajednici po osnovnom opredjeljenju pripada 86 posto hrvatskih državljana! A čak i više od toga, njih 94 posto vjeruje u pomiriteljsko pozvanje Katoličke crkve. Osim toga, ni jednim aktualnim problemom, pa ni odnosom s Haagom, Crkva kao institucija nije ugrožena, kao što, na primjer, mogu biti ugrožene stranke na vlasti, ili u oporbi. Crkva je vječna, ni "vrata je paklena neće nadvladati". A ima i najbolje međunarodne veze!

Sve su to razlozi koji upućuju i na obvezu i na mogućnost da Crkva zadrži prisebnost i odbije sudjelovati u desno-lijevim hrvatskim sukobima — da odbije zatezati parangal — a posebno da se odbije vezivati uz svjetovne odnose moći. I ne samo da "ne sudjeluje", već da bitno pridonese prevladavanju takvih sukoba! Naravno da je pravo i obveza Crkve izreći svoj sud o svakoj pojavi koju smatra važnom za opći interes. Ali nije svejedno je li taj govor evanđeoski, dakle, nad-politički, ili možda političko-stranački, da i ne spominjem pred-politički govor, onaj naime koji se zalaže za autoritarno, "narodno" jedinstvo.

Kako shvatiti, na primjer, poznatoga našeg teologa Dragu Šimundžu koji je u Splitu proteklih dana dvaput govorio na vrlo zbunjujući način? Prošloga je petka sudjelovao u promociji knjige "Ratnik", legitimirajući i vlastitim sudjelovanjem skup koji je započeo time što je trgovački putnik Nenad Ivanković optužio sadašnju vlast kao veleizdajničku. Zašto se ovaj teolog i crkveni velikodostojnik pridružio onima koji podjaruju sukobe? Zato da bi pohvalama generala Gotovine pridodao jednu osobnu, osobito hrabru pohvalu "junaku Legije stranaca", "nenadmašnom operativcu u vodi, zraku i na kopnu"? Poslušao sam i propovijed na nedjeljnoj misi za Domovinu u katedrali. Drago Šimundža je usporedio Domovinu i državu s obitelji koja treba jedinstvo. Političke stranke tom jedinstvu ne pridonose, rekao je. Prepao sam se da će dr. Šimundža Crkvi dati mjesto vrhovnog svjetovnog autoriteta. Ali neopravdano sam se prepao. Propovjednik u splitskoj katedrali kao uzor jedinstva nije naveo srednji vijek kad je Crkva bila iznad države. Kao uzor kome treba težiti, naveo je deset HDZ-ovskih godina.