NATO je prije deset godina izgubio svoje ustrojno načelo i zapadni savez dosad još nije pronašao svoju novu ulogu. Samo širenje zapadnoga saveza u obliku neograničenog procesa to ne može biti. Granična korist doći će, na vidjelo prije ili poslije. Tada NATO više neće biti sustav kolektivne obrane, nego otvoren sustav u kojemu je svatko povezan sa svakim - a time nitko ni s kim. U studenom iduće godine NATO-ov će vrh u Pragu biti u nevolji s odlukama, jer je širenje za Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku 1998. bilo jedna stvar, širenje - ako ne bude ograničeno na Sloveniju - za baltičke republike posve je druga stvar. Rusija, Sjedinjene Države, Europa - sve se promijenilo. Ono što je još prije nekoliko godina izgledalo kao niz lakših akvizicija, izmijenit će NATO do neprepoznatljivosti. Između Rusije i Zapada prijeti promjena klime.

Pomiješani osjećaji prate već i prvo širenje. Upravo se došlo do suglasja o Partnerstvu za mir i time do sustava po kojemu se u ime mira u Bruxellesu oblikuje zemljovid Europe s druge strane NATO-a. Tada je iz američke izborne politike 1994. godine stiglo natjecanje republikanaca i demokrata tko će u borbi za glasove američkih Poljaka ponuditi više. Njemačka politika nije željela zaostajati. Rusija je najprije primirena ustrojem vijeća NATO - Rusija: ali Rusi su očekivali suodlučivanje, NATO je dopustio uvid u donesene odluke. Značenje vijeća još je više umanjeno kosovskim ratom.

U to se doba nije tajilo da će nastavak procesa širenja imati svoju cijenu. Ili bi se nastavio prema Rusiji što bi ga dovelo preblizu, ili bi bio zaustavljen i time bi se neizgovoreno priznalo zahtjev Kremlja na 'blisko inozemstvo' zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. No NATO-ovi su mudraci djelovali prema izreci: vrijeme je najbolji savjetnik.

Vrijeme je došlo, savjeta nema, mješavina osjećaja i među Europljanima i u Washingtonu je čudnovata. Rusija najavljuje novi hladni rat i želi neutralizirati američku proturaketnu obranu primjenom više nuklearnih višekratno eksplozivnih glava. Ruske tvornice neometano i za mnogo novca opskrbljuju Americi mrske 'rogue states' naprednom nuklearnom tehnologijom i tehnologijom oružja. Putin njeguje savez s Kinom. Upitno je bi li u takvom stanju proširenje NATO-a poboljšalo saldo stabilnosti u Europi.

U međuvremenu SAD više ne vidi težište svojih interesa u Europi. Daje važnost pomorskoj strategiji, a ni jedna se pomorska sila nikad nije trajno angažirala u srcu dalekih kontinenata. Američko raketno naoružavanje ulaže sredstva koja drugdje nedostaju u svemirske tehnologije. No SAD ostaje sila koja sama daje smisao i vjerodostojnost NATO-ovu širenju: jer srednjoj i istočnoj Europi nije stalo do povezanosti s Luksemburgom ili Njemačkom, nego jedanput u povijesti s jačim bataljunima.

Iduće NATO-ovo širenje duboko će promijeniti i peti članak sjevernoatlantskog sporazuma koji određuje 'Jedan za sve, svi za jednoga'. Jer s jedne strane u baltičkim državama ne smije biti razmješteno ni nuklearno oružje ni savezničke postrojbe, s druge pak strane te se države vojno ne mora ozbiljno braniti. Jedan mjerodavan američki senator, upitan o budućnosti toga petoga članka, rekao je da on znači sve: 'Od nuklearnog odgovora do otkaza u obliku dopisnice'. Taj članak ne određuje samo mjeru vojnog planiranja, nego i politički drži savez na okupu.

Vrijeme pritišće, ograničenje štete također. Širenje prema Rusiji je moguće, ali nije preporučljivo. (...) Iduće širenje ima novu kakvoću. Širenje nema kraja. Ali preširoko, prenapregnuto i premalo financirano, može uskoro prošupljiti NATO. Ako širenje povećava sigurnost država u savezn, mora ga biti. Ako ne, tada ga ne treba, zaključuje Michael Stuermer.