Vjesnik: 08. 08. 2001.
Ima li Hrvatska hrabrosti prihvatiti nove činjenice o »Oluji« i cijelom ratu
Luka Mišetić, Gotovinin branitelj, uporno ponavlja kako je »Oluja« bila zajednička hrvatsko-američka vojna akcija i da je imala daleko šire značenje od oslobađanja »Krajine«. Prema njegovoj interpretaciji, glavni je cilj te vojne akcije bio zaustaviti rat u regiji, prije svega u Bosni i Hercegovini
GOJKO MARINKOVIĆ
Glavni branitelj generala Ante Gotovine Luka Mišetić, koji, gle čuda, uopće ne zna gdje je njegov branjenik, uporno ponavlja kako je »Oluja« bila zajednička hrvatsko-američka vojna akcija i da je imala daleko šire značenje od oslobađanja »Krajine«.
Prema njegovoj interpretaciji, glavni je cilj te vojne akcije bio zaustaviti rat u regiji, prije svega u Bosni i Hercegovini.
Kao argumente za svoje tvrdnje navodi da su akciju zajednički pripremali hrvatski i američki časnici, da je u čitavoj priči svoje prste imao i Pentagon pa je optužnica protiv Gotovine, a pogotovo oni njeni dijelovi koji govore o smišljenom etničkom čišćenju zapravo istodobno i akt uperen protiv prve svjetske velesile.
Umirovljeni stožerni general Janko Bobetko se pak hvališe kako je upravo on glavni planer »Oluje«, da bi potom optužio pokojnog predsjednika Tuđmana da ga je smijenio pred akciju samo zato jer se Vrhovnik volio okruživati nesposobnjakovićima i klimoglavcima.
Bivši američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith, kojeg pamtimo po onoj famoznoj vožnji na jednom od srpskih traktora, negira pak svaku umiješanost vojske svoje zemlje, ali ipak potvrđuje da je iseljavanje Srba bilo pomno planirano. Tko zna koji put objasnio je da je na traktor sjeo kako bi zaštitio srpske civile.
I bivši prvi hrvatski policajac Ivan Jarnjak pokušao je objasniti što je zapravo prethodilo »Oluji«, ali i što se dogodilo nakon nje, ne poričući da je zločina bilo, ali da oni nisu bili naređeni, niti je na famoznom brijunskom sastanku 17. srpnja bilo govora o masovnom odlasku srpskog stanovništva.
Tko zna koji put i on i mnogi drugi visoki dužnosnici ponavljali su kako su Srbi otišli sami. Dodatno je objasnio kako je hrvatska Vlada poslala u Haag videokasetu kako su Srbi uvježbavali bijeg iz tzv. Krajine.
Postoje – kaže on – brojne pisane izjave izbjeglih Srba o tome da im je unaprijed rečeno koji su smjerovi evakuacije, tko će ih voditi i koje su sankcije, ako se suprotstave odlasku.
Sve te izjave, a sličnih je bilo mnoštvo, ostavljaju prostora za mnoga nagađanja i različite interpretacije. A kada ih se nadopuni nekim zaboravljenim događajima onda postaje jasnim da Domovinski rat, ma koliko bio veličanstven, zaslužuje pomno istraživanje i da jednostavno treba popuniti crne rupe.
Ponajprije, tko se još sjeća sastanka Tuđman – Ćosić iz rane jeseni 1992. kada dvojica zaraćenih predsjednika javno na papir, na službeni dokument, stavljaju paraf o »humanom preseljenju«.
Do sada se bezbroj puta nagađalo o tome što su se to Tuđman i Milošević dogovorili u Karađorđevu, ili kako to da su se ta dvojica predsjednika službeno sastali dvadesetak puta.
Jarnjak je ovih dana na novinarsko pitanje kako je Tuđman na putu prema Splitu, odmah nakon »Oluje«, izrazio zadovoljstvo zbog masovnog odlaska Srba, zagorski mudro odgovorio da je svatko odlučivao što će reći u određenom trenutku.
Predsjednik države nije svatko, a da se baš i nije polomio oko zaustavljanja iseljavanja Srba govore mnogi njegovi govori pa i jedna od njegovih poslanica pročitanih u Saboru u kojoj jasno kaže da je za Hrvatsku srpsko pitanje zauvijek riješeno.
Bilo bi pretjerano tvrditi, jer za to ne postoje dokazi, da su »krajinski« Srbi otišli kao dio plana koji je na sramotu međunarodne zajednice začet još u Ženevi, ali i Jarnjakova izjava o uvježbavanju evakuacije daje naslutiti da »Oluja« i nije bila baš takva tajna kakvom se sada pokušava prikazati.
Uostalom, Hrvatska je vojska u sve veće okupirane gradove, s iznimkom Petrinje i još nekih džepova, prolazila kao kroz sir ne nailazeći ni na kakav otpor. Naprotiv, događalo se da su vojnici morali pričekati nekoliko sati ne bi
li se stanovništvo povuklo.Sve su to teme u koje se do sada nije smjelo dirnuti, jer za »Oluju« postoji samo jedan jedini izraz: veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske. Novinari koji su kao vojnici sudjelovali u ratnim operacijama, a potom se drznuli napisati što su stvarno vidjeli i doživjeli, bili su malone pribijeni na križ izdaje.
No ono što ipak najviše intrigira je već citirana izjava odvjetnika Mišetića koji potpuno odbacuje reakcije veleposlanika Galbraitha i uporno ponavlja da posjeduje čvrste dokaze o američko-hrvatskoj ili hrvatsko-američkoj akciji.
To je sigurno tvrdnja koja će iz temelja promijeniti dosadašnje šablone o tijeku rata na hrvatskim i bosansko-hercegovačkim prostorima. Ima li Hrvatska hrabrosti prihvatiti te nove činjenice, jer nije vrag da je Mišetić svoje teze i tvrdnje izrekao samo zbog nekakvih fiškalskih razloga.
Nema sumnje da haaška optužnica protiv Gotovine i Ademija sadrži političke elemente, što najbolje pokazuje podatak koji je zapazio ugledan profesor Ivo Josipović.
Jer nema nikakva razloga u optužnicama koje bi trebale biti usko personalizirane s precizno navedenim zločinima spominjati i Tuđmana, osim ako to nije dokaz i upozorenje da bi i on završio u Haagu da je kojim slučajem ostao živ.
Ali samo su naivci mogli povjerovati da je Haaški sud osnovan isključivo kao instrument progona i kažnjavanja sitnih riba. Uostalom, njegova političko-politikantska uloga bila je očita u vrijeme HDZ-ove vlasti kada se Tuđmana svako malo htjelo dovesti pameti.
Račanova pak Vlada s velikim je simpatijama dočekana u demokratskom svijetu i zato je on zasigurno bio zaprepašten načinom na koji mu Carla del Ponte u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji vezuje utege teže od onih što ih ovih dana najavljuje Ministarstvo rada i socijalne skrbi.
Objavljivanjem svog odgovora Haagu Račan je donekle stišao strasti što su u jednom trenutku prijetile da se pretvore u vatru što ih ne bi ugasilo ni sto kanadera.
Hadezeovci i njihovi trabanti, iako za svoje vlasti nisu učinili ništa nego su uz vino i gitare slali bosansko-hercegovačke Hrvate u Haag, sada pak kažu kako Vlada nije smjela prihvatiti optužnicu, jer je ona bazirana na širokom pojmu zapovjedne odgovornosti, te što se, navodno, opet izjednačavaju žrtva i agresor.
Svima onima koji se protive izručivanju hrvatskih generala i uopće suradnji sa Sudom u Haagu najviše smeta što se počesto mogu čuti izjednačavanja Tuđmana i Miloševića. Pa, naravno da njihova uloga u povijesti nije identična, iako bi prvi da je živ imao još štošta reći, a drugi tek čeka da progovori i tko zna što ćemo još doznati i kakva nas iznenađenja čekaju.
Ono što smeta i što je neprihvatljivo je uporno ponavljanje u stilu: ne priznajem ovaj sud nego samo sud svoje partije i naroda. A ako se ne navede autor citata, teško je pogoditi je li izjava stigla iz Srbije ili Hrvatske.
Ili famozna zapovjedna odgovornost?
Teško je povjerovati da su Milošević ili Karadžić ikoga ubili svojom rukom, pa nije valjda da bi za zločine trebali odgovarati samo jadni vojaci?
Autor je slobodni novinar iz Zagreba.