Jutarnji list: 08. 08. 2001.

Štednja u zabiti

Kristina Turčin

Vlada je odlučila štedjeti. Troškovi su previsoki, budžet ih ne može izdržati i treba stegnuti pojas na umirovljenicima, braniteljima i školarcima. Naime, jedan od predloženih načina štednje jest i "racionalizacija školske mreže", odnosno šparanje zatvaranjem malih, seoskih škola s desetak i manje đaka. Birokratsko objašnjenje, utemeljeno na zbrajanju i oduzimanju, čini se vrlo jasnim: održavanje školske zgrade te plaćanje kuharice i učiteljice zbog, primjerice, osmero učenika, neisplativo je. Državni proračun zatvaranjem tih školica djelomično će se oporaviti, što je dovoljan razlog da im se stavi ključ u bravu.

Riječ je o dvjestotinjak škola o kojima ovisi oko 1700 učenika između sedam i deset godina. Mreža tih "nepotrebnih" škola raširena je po cijeloj Hrvatskoj, a česte su na području od posebne državne skrbi, slabo naseljenim područjima i otocima. Iako se škole na otocima vjerojatno neće zatvarati, ukidanje seoskih škola, središta društvenog i kulturnog života, imat će katastrofalne posljedice: selo će izumrijeti.

Iako se Vlada, s jedne strane, zauzima za povratak ljudi u ratom porušena područja, upozorava na preveliku koncentraciju gradskog stanovništva te poziva na povratak u seoske sredine, ipak se ne libi povući i posljednju slamku za one koji se odlučuju ostati. Kao što je jedan učitelj rekao, kad je posljednji put zaključao svoju malu školu, znao je da je potpisao smrtnu presudu cijelom selu. Jer, tko će uvjeriti obitelj da se naseli u mjesto u kojem nema čak ni područne škole s prva četiri razreda osmoljetke?

A mališani koji pohađaju te škole i ne znaju što bi ih sljedeće godine moglo dočekati. Po slabo naseljenim seoskim sredinama, u kojima su se područne škole uglavnom otvarale, kuće su raštrkane i djeca obično svako jutro nekoliko kilometara pješače do škole. Budući da male škole razvijaju obiteljsku atmosferu, ondje ih dočeka učiteljica s toplim čajem i da im vremena da se odmore prije nego što krenu s učenjem. Te su škole obično siromašne, ploče i krede su im najmoderniji pribor, nastavu učiteljica drži istodobno za učenike svih dobi, no svi su svjesni da je to jedini način da se najmlađi školarci, barem dok ne krenu u više razrede, poštede autobusnog prijevoza i do tridesetak kilometara udaljenih matičnih škola.

Nakon ukidanja područnih škola, sedmogodišnji đak prvak dizat će se oko 5 sati ujutro kako bi se stigao spremiti, otpješačiti do područne škole te se još 45 minuta drndati autobusom. Kad konačno stigne, dočekat će ga velika škola, s nekoliko stotina đaka, u kojoj nitko neće imati vremena baviti se njime, posvetiti mu pozornost i imati razumijevanja za njegove probleme. Od sedine godine bit će đak putnik.

Valja se pritom zapitati koliko će se zapravo uštedjeti tim potezom. Što, zapravo, znači konstatacija da je neka škola "isplativa" ili "neisplativa"? Niti jedna izravno ne donosi novac, međutim svaka obrazovana mlada osoba je definitivno isplativa investicija.

Ako se zatvori jedna seoska škola, koja je u pravilu mala i ne traži osobito održavanje, to znači da će najmanje jedna učiteljica i jedan pomoćni radnik ostati bez posla. Uzmemo li da je prosječna učiteljska plaća 4000 kuna, a plaća kuharice 2000, dobit ćemo iznos od oko 1,2 milijuna kuna više koji bi se mjesečno slio u proračun. Od toga, naravno, treba odbiti troškove autobusnog prijevoza, koji se javljaju a koji iznose sigurno pedeset posto "uštede". Tako se, grubom i nepreciznom računicom dolazi do svote od oko šesto tisuća kuna mjesečno ili oko 7 milijuna kuna godišnje. Je li tu svotu, "utopljenu" u pedesetak milijardi proračunskih kuna, nužno uštedjeti, pa čak i po cijenu da se od najranijih školskih dana traumatizira 1700 đaka?

Posebno je teško razumjeti kako se to uklapa u parolu "jednako obrazovanje za sve". Hoće li dijete iz centra Zagreba i dijete iz zaseoka pokraj Zagvozda ovakvim pristupom doista dobiti istu priliku za obrazovanje? Ili će se svjesno pristupiti još jačoj "proizvodnji građana drugog reda"?