Slobodna Dalmacija: 09. 08. 2001.

Manjinski model za većinu

Iznalaženje makedonskog rješenja moglo bi se upotrijebiti kao model ili inspiracija za saniranje problema manjina u Turskoj, Rumunjskoj, Grčkoj...

Piše: Ines SABALIĆ

Deset godina Makedoniji se govorilo da su najbolji đak u balkanskoj školi država, deset godina međunarodna je zajednica hvalila Kiru Gligorova kao čovjeka koji je uspio naći model za preživljavanje višeetničke države na Balkanu. Izvlačenje Makedonije počelo je nakon arbitraže Roberta Badintera o prirodi odvajanja bivših jugoslavenskih država, kad je taj predsjednik Ustavnog suda Francuske arbitrirao da države imaju pravo na samostalnost, ali tu je samostalnost preporučio samo za Sloveniju i Makedoniju.

Kad je Vijeće ministara u Bruxellesu podjeljivalo medjunarodno priznanje Makedoniji, njihova sjednica otezala se do u nedogled – Grčka se borila da to stopira i isposlovala da njezino službeno ime bude – Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija

Razumno okruženje

Tadašnji grčki embargo spriječio je da se Makedonija stvarno izvuče iz balkanskog blata – da nije bilo toga, Makedonija bi, po svoj prilici, dobila isti Europski ugovor kakav je dobila Slovenija i danas bi bila zemlja kandidat. Ona ne bi bila, blago rekavši, zvijezda vizionarskog projekta proširenja, ali, nema veze, bila bi u dobru društvu.

Tržišno, oslonila bi se na Bugarsku, a sa strane Bruxellesa, bile bi već deset godina otvorene špine fenomenalnih programa pomoći i dizanja tranzicijskih ekonomija, kao što je PHARE. Osim toga, Bruxelles bi radio na europeizaciji Makedonije, to jest na tome da se uredi pitanja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina. Ovako, svi su bili sretni što je Kiro Gligorov mudro brodio na međunarodnom planu. Makedonija, ta noćna mora geopolitičara, nije eksplodira, a ta je zemlja u barem dva navrata pokazala da može prevladati unutrašnje krize.

Međutim, u tih deset godina, makedonska vlast, vlast slavenske većine, uključujući Kiru Gligorova, nije napravila ni jedan značajniji ustupak tamošnjim Albancima, niti ih je na to tjerala medjunarodna zajednica, a nije zato jer je problem mirovao. Famozna medjunarodna zajednica pokreće se samo kad treba nešto akutno riješiti. S druge strane, bez obzira što imaju takvu retoriku, zahtjevi Albanaca nisu zahtjevi koji se tiču ljudskih prava, a osim toga, u Makedoniji su prvi počeli.

To, ipak, više nije bitno – problem i njegovo rješenje su s one strane pregovaračke taktike. Kako je rečeno iz Solanina ureda, ono što se traži u pregovorima jest makedonski model, model očuvanja države na Balkanu, koji bi se mogao upotrijebiti, ili koji bi mogao inspirirati i druge države u regiji. Bugarska će se odlučiti na priznavanje turske manjine i tada će trebati riješiti kako će se prema toj manjini ponašati, Rumunjska je samo napola zadovoljavajuće riješila pitanje velike mađarske manjine, Grčka nije riješila pitanje albanske i slavenske manjine. U redu, Bosna i Hercegovina su pod Daytonom i protektoratom, ali svi vidimo da tamo rješenja mogu biti drukčija. Konačno, Kosovo nije riješeno.

Albansko-makedonski dogovor tako je važan da bi se mogao reflektirati i na susjedstvo zemalja Pakta stabilnosti, odnosno na kavkaske zemlje. Taj dogovor traži se u prilično nepovoljnoj klimi. Oko Makedonije sad su demokratske i razumne vlade. Grčka premijera Simitisa i njegova konkurenta za mjesto predsjednika Pasoka, ministra vanjskih poslova Jorgosa Papendreua, danas je pozitivna snaga u regiji.

Povijesni ulog

Visoki i utjecajni grčki diplomati u neslužbenim razgovorima, normalno zemlju zovu Makedonija, i maksimalno im je stalo do stabilizacije regije. Ali, činjenica da – zasad – nema opasnosti od toga da susjedi zgrabe "svoj" dio Makedonije, ima za posljedicu da međunarodna zajednica samo poluzainteresirano rješava suštinsko pitanje pronalaženja makedonskog modela zajedničkog života.

Vijesti o velikim uspjesima u pregovorima treba uzimati s velikom skepsom, jer u tome ima veliki dio samoreklamiranja bruxelleske diplomacije i suptilne igre pritiska na pregovarače, od kojih su doista samo po jedan ili dvojica u obje ekipe dorasli ovom povijesnom zadatku. Istodobno, nije posve sigurno da i Amerikanci zastupaju isto poimanje "makedonskog modela" kao i Solana ili neke jače zemlje članice Unije. Kad čovjek pomisli što je sve tamo stavljeno u ulog - politički razvoj u široj regiji, (koji bi takodjer, kolateralno, zahvatio i Hrvatsku – sve bi stalo, a jedva bi znali zašto), zatim razvoj u vezi sa zemaljama kandidata za proširenje, onda Grčka, Turska, NATO, pa čak i transatlantski odnosi, poželio bi da se tome priđe malo serioznije.

Najviše u što se treba pouzdati jest da Albancima ne odgovara komadanje Makedonije – draža im je ovakva država nego da na granicama Kosova imaju još veću Srbiju, ili Bugarsku, ili Grčku, i u to da obje strane misle da je visoki predstavnik EU-a za zajedničku vanjsku politiku i sigurnost Javier Solana moćniji nego što stvarno jest.