Završivši poslijediplomski studij na prestižnom američkom sveučilištu Yale, povjesničarka Andrea Feldman vratila se u Hrvatsku, zaposlila se u Hrvatskom institutu za povijest i istodobno »punim jedrima« zaplivala liberalnim političkim vodama. Kao međunarodna tajnica LS-a svakodnevno se, i ovih vrućih dana, dopisuje s raznim europskim komisijama i liberalnim organizacijama, razgovara s diplomatima i predstavnicima međunarodnih organizacija, piše programe i knjige. Uza sve to, završava doktorat o povijesti liberalizma u Hrvatskoj. To joj je, kaže, iznimno bliska i zanimljiva tema, jer na neki način reafirmira hrvatsku povijest iz sasvim druge vizure.

– Zbog osobe i karizme Vlade Gotovca. Do toga trenutka nije me zanimalo aktivno bavljenje politikom, ali vidjevši da raskol HSLS-a nije bio motiviran personalnim razlozima nego zaista dubokom podjelom ideološke prirode unutar te stranke, odlučila sam angažirati se. Postavilo se, naime, pitanje kako ponovno utemeljiti liberalizam u Hrvatskoj.

– Ne, ta je stranka od njih odstupila.

– Njezina opcija takozvanog liberalnog nacionalizma pridonijela je tome da je, meandrirajući između ekstremno nacionalnih stavova i zanemarivanja osnovnih liberalnih principa, HSLS došao u duboku krizu. U hrvatskoj politici to nije ništa novo. Pratite li razvoj hrvatskog liberalizma, vidjet ćete da su stranke zapadale u duboku krizu u onim trenucima kad su se prava i slobode pojedinca, pravo vlasništva i privatnog poduzetništva zanemarivali u ime imaginarnog nacionalnog interesa koji nikad nije bio dobro definiran.

– Ne. Gotovčeva politika i općenito politika LS-a nikad nije bila nacionalno neutralna, ali način na koji mi razumijemo nacionalne interese dosljedno je utemeljen na principima liberalne demokracije, od kojih se ne odstupa ni u jednom trenutku i ni po koju cijenu.

– Hrvatska će postići svoje nacionalne interese ako postane otvorena, moderna, beskompleksna zemlja i ako kao takva zauzme svoje pravo mjesto u Europi. Temelj liberalne doktrine je u tome da za sve što u politici činimo svjesno snosimo i odgovornost. Ali ne možemo biti liberalni samo prema ljudima svojega svjetonazora, već prema svakom građaninu, bez obzira na nacionalnost, vjeru, socijalni status...

– Ta je konzervativnost vrlo uvjetna! U hrvatskoj su politici doista jako prisutni elementi tih konzervativnih, staromodnih, patrijarhalnih struktura koji se, logično, ne mogu lako reformirati, ali većina ljudi vrlo dobro razumije da način HDZ-ova desetgodišnjeg vladanja nije pridonio promjeni Hrvatske, bez obzira na faktografsku uspostavu hrvatske državnosti. Većina je građana Hrvatske itekako zainteresirana za dosljednu primjenu reformi i očekuje od ove Vlade da ih ne samo provede, nego i objasni zašto se vuku neki nepopularni potezi.

– Razlozi su povijesne prirode. U trenutku kad se rušio totalitarni režim i kad se potpuno razobličila laž u kojoj smo do tada živjeli – laž o »bratstvu i jedinstvu« u jugoslavenskoj državi, o »dobrom životu« za sve, o »ravnopravnosti« svih naroda, o tome da smo svi jednako slobodni i jednako uspješni – kada se, dakle, ta prijevara otkrila, većina se građana odlučila za slobodan život i nezavisnost, za vladavinu prava i slobodno poduzetništvo. No, njihove ambicije i želje bile su mnogo veće od onoga što sada imaju. I otuda možda nevjera u liberalnu ideju.

No, ja doista mislim, a potvrđuju mi to i strani diplomati, da su naši ljudi nevjerojatno sposobni, iznimno talentirani, beskrajno strpljivi i odlično obrazovani i da je ovo zemlja velikih mogućnosti. No, treba vremena da ih vlast motivira i stvori uvjete koji će osloboditi njihovu kreativnu energiju, te da se riješimo lošeg naslijeđa.

– Svaka zemlja u tranziciji prolazi kroz takve »stresove«.

– Nakon smrti Vlade Gotovca, što je bila velika trauma za našu s stranku i veliki nedostatak za hrvatski politički život, LS se uspio stabilizirati na zaista demokratski način. Prvi put je novi predsjednik izabran između dva jednakovrijedna člana, tajnim glasovanjem. Stranku vode mahom četrdesetogodišnjaci. Ne bojimo se demokratske rasprave ni na jednom stranačkom tijelu. Bez prisile i kvota imamo uravnotežen broj muškaraca i žena u stranačkim tijelima. Otvoreni smo ljudima.

– Naravno da je bolje imati jaču nego slabiju stranku, ali pitanje je po koju cijenu. Nama se čini da je kvalitetnije i konstruktivnije izlaziti na izbore u čvrstim programskim koalicijama koje će unaprijed odrediti raspored kandidata na listama i dobro pripremiti izborne programe. Možda druge stranke imaju više članova od naše, ali naše je članstvo ideološki čvršće opredijeljeno i politički zrelije. U politici nije sve matematika, jer da je tako, politika bi bila samo jedna racionalna i logična operacija, a to često nije.

– Ne vjerujem, jer oni su obezglavljeni. Ništa ne nude osim ispraznog parolašenja, sve što su ponudili bilo je usmjereno na stvaranje nereda i odustajanje od onoga što je većina hrvatskog izbornog tijela željela novim izborima. Mislim da će »desnica« dobiti na sljedećim izborima oko 20 posto glasova jer njene su mogućnosti ograničene.

– Mislim da u Hrvatskoj nema konzervativnih stranaka. Što bi podrazumijevao taj »konzervativizam«? Koje su to povijesne vrijednosti i iskustva što ih takve stranke žele »konzervirati«? Možda su to vrijednosti komunizma? Egalitarizma, jednakosti u siromaštvu? Ili su to vrijednosti što ih je HDZ promovirao svih ovih godina? Ja mislim da je takve stranke bolje nazivati »desnicom«, jer način na koji oni sebe etiketiraju kao konzervativne stranke zapravo je kompliment.

– Obitelj? U kojem obliku? Radi li se o tome da se promoviraju neki patrijarhalni oblici ponašanja, neki zaista zastarjeli načini razumijevanja položaja žene u društvu ili obitelji?

– Naravno! Ne bih se inače bavila politikom. Željela bih da nakon sljedećih izbora uđem u Sabor. Željela bih pridonijeti da se LS afirmira kao moderna stranka nepopustljive europske orijentacije, otvorena ljudima različitih usmjerenja, potreba, profesija. Treba ljudima objasniti koji su koraci potrebni da se u Europu uđe, koju će žrtvu zato morati podnijeti, koliko će to trajati i kakva je naša osobna odgovornost u tome.

– Ne, ja mislim da se Hrvatsku iznimno ozbiljno shvaća u međunarodnoj zajednici i da se promijenio način na koji se Hrvatska percipira, ne samo na razini komunikacije između Vlade i određenih europskih institucija. Europski predstavnici nisu samo zadovoljni ljudima koji predstavljaju Hrvatsku, nego i načinom na koji reagiraju hrvatski građani s kojima rade. Oni su uvjereni da je ovo zemlja velikih mogućnosti i da je sposobna integrirati se u Europu, te da su naši ljudi veoma talentirani, racionalni i strpljivi.