Međunarodni prestiž jedne zemlje mjeri se pozitivnim publicitetom što ga izazivaju politička zbivanja u zemlji. No češće se taj prestiž mjeri i negativnim pokazateljima, a to je odsutnost negativnog publiciteta. Taj negativni publicitet čine, naravno, politički konflikti, afere i skandali koji izazivaju političke krize koje prijete da izađu iz okvira institucija političkog sustava, ugrožavajući temelje onoga što se naziva “civiliziranim životom”, a to će reći demokracije.

U demokratskim društvima političko vodstvo koje je dobilo legitimaciju za obavljanje javnih poslova na demokratskim izborima svakodnevno je na kušnji. Konflikti su normalna pojava u demokratskom društvu, ali postoje i neki konflikti koji se vode oko temeljnih vrijednosti na kojima počiva društvo i zato oni mogu biti razorni i ugroziti cijelo drušivo. Svako političko vodstvo mora vrlo pažljivo osluškivati kakve su reakcije u inozemstvu na politička zbivanja u zemlji jer je to i način pomoću kojega se mogu bolje uočiti slabosti vlastite politike, što može konačno pomoći i da se korigira vlastito ponašanje.

Ljutita reakcija političara na loš publicitet koji izazivaju zbivanja u vlastitoj zemlji prvi je korak k samoizolaciji jednog političkog vodstva i cijele zemlje. Prije nego što sam dao ostavku u Ministarstvu vanjskih poslova daleke 1992. godine, moja posljednja zadaća bilo je uređivanje biltena pod nazivom "Analiza pisanja stranog tiska”. Bilten je bio tiskan u svega dvanaest primjeraka, numeriran od “1” do “12” i s oznakom “Povjerljivo”. Vjerojatno pogađate da je broj “1" odlazio broju jedan u državi, dakle predsjedniku Republike. U njemu smo ja i moji suradnici analizirali pisanje stranog tiska o Hrvatskoj, njezinoj borbi za neovisnost i međunarodno priznanje, ali i o ratnim sukobima na našem području. Nakon dva-tri broja pozvao me je moj pretpostavljeni i s vidljivom nelagodom upitao me nismo li mi, koji radimo na tom biltenu, ipak malo previše kritični prema Hrvatskoj? Odvratio sam da mi samo analiziramo što piše strani tisak, a uz to predlažemo i kako bi na neke stvari trebalo ispravno reagirati - da li demantijem, davanjem dodatnih informacija medijima, poticanjem “pozitivnog publiciteta” koji neće biti puka propaganda, ili pak korigiranjem vlastitih stavova i vlastite politike. Državni vrh mora znati što se piše i o Hrvatskoj i o hrvatskoj politici, da bi mogao iz toga izvući neke zaključke, pa ili zaključiti da je riječ o neobaviještenosti, ili o propustima u informiranju ili u samoj politici. “Da, da, znam”, rekao je tada taj moj pretpostavljeni, “ali znate, kad god predsjednik Tuđman pročita taj vaš bilten, on se jako naljuti na mene!”

I pogodit ćete: nakon svega nekoliko brojeva odlučeno je da je bolje predsjedniku davati integralne tekstove objavljene u stranom tisku (i to na originalu, na jezicima koje on ne razumije), pa ako ih on već hoće čitati, bolje da se Ijuti na strane novine i novinare, a ne na svoje podčinjene! Nakon nekog vremena, opet, predsjednik je poručio da ga prestanu zatrpavati tom besmislenom hrpom tekstova na stranim jezicima. I tako od svega toga ne bi ništa.

Slično se događa i danas: strani tisak uporno piše o tome da narasli konflikti u Hrvatskoj prijete izlijevanjem iz granica normalnosti. Na Sinjskoj alci redovni časnici pozivaju u svojim “pučističkim govorima” na politički neposluh, kako javlja Radio Slobodna Europa. Inozemne novinske agencije javljaju o opasnom porastu nacionalizma; strani politički analitičari upozoravaju da u Hrvatskoj nije došlo do promjene stavova i da se brkaju obrambeni rat i ratni zločini, a do svijesti Ijudi još nije doprlo da treba početi s procesom pomirenja, koji nužno mora slijediti iza svakog rata. Katolički svećenici propovijedaju sve prije negoli samopokajanje i praštanje. U zemlji vlada konfuzija ideja i vrijednosti, a konflikti prijete prelijevanjem čaše.

U toj uzavreloj atmosferi političko vodstvo se slika na plaži, na odmoru. Predsjednik Republike nonšalantno izbjegava reagirati na pučističke prijetnje alkara, a Vlada propušta reagirati na uvredu ne ličnosti, već institucije predsjednika Republike. Umjesto da je on na Sinjsku alku poslao ministra obrane, ili čak i predsjednika Sabora, da time pošalje jaku poruku usijanoj i zavedenoj gomili, umjesto da ministar obrane reagira na neprimjeren, bojovni govor svojeg vojnog vikara iza čega bi moglo uslijediti samo njegovo razrješenje, umjesto da premijer spriječi poskupljenja koja šibaju potrošače, a ministar policije da smisleno obrazloži taj famozni plan prezapošljavanja otpuštenih policajaca, svi se oni ponašaju kao da su pali s Marsa. Ili možda i oni dobivaju napise stranog tiska u originalu, kao svojevremeno predsjednik Tuđman?