SDP je iz svojih najmoćnijih oružja raspalio po navodnoj političkoj logistici splitskog skupa, optužujući HDZ da priprema udar kojemu je cilj formiranje privremene vlade i nametanje volje mimo biračkih odluka. Glavni prst na vladajućoj ruci iskoristio je priču o žnjanskom saboru želeći, tako barem tvrde, upozoriti na tendencije koje dolaze s desnice i kojima se navodno želi preokrenuti situacija na Markovu trgu. Pritom HDZ, ako je vjerovati Arloviću, Liniću, Crkvencu i ostalima, ima samo jedan motiv - zamesti tragove koji bi upućivali na košmar ostavljen nakon desetogodišnje vladavine. Takvoj tezi u prilog je trebao ići i niz iznesenih statističkih podataka - od jeziva porasta broja umirovljenika i nezaposlenih, dakle populacije koja izravno ovisi o siromašnoj državnoj blagajni, pa do gospodarstva razorenog tajkunizacijom.

U takvim podacima ima mnogo istine jer je Vlada ustoličena 3. siječnja 2000. doista i u mnogim aspektima u nasljedstvo dobila ruševinu. Istine ima i u tvrdnjama da HDZ, kao predvodnik danas najbučnijega dijela hrvatske javnosti, nastoji preokrenuti kartu i za svoj nered optužiti one koji su od birača dobili zadatak da pometu što se pomesti može. Samo kakav nedužni turist iz Litve ne može shvatiti da i iza skupova na splitskoj rivi, prijetnji braniteljskim blokadama i predstave na Alki stoje ili IiDZ ili pojedini njegovi dijelovi. Ako ne formalno, a ono sasvim sigurno kanaliziranjem ponekad opravdane ljutnje protiv Vlade sumnjivih sposobnosti na svoj mlin. Slično je i sa žnjanskim skupom – i iz HDZ-a i iz organizacijskog odbora tu vezu odlučno odbacuju, ali ako je i jednima i drugima glavni cilj formiranje "prijelazne vlade", ma kako se ona nazivala, neki ideološki dodiri postoje. Uz ogradu, naravno, da je potpuno legitimno da jedna oporbena stranka, posebno kad ima HDZ-ovu snagu, traži izvanredne izbore u trenutku kad zaključi da bi na njima mogla i pobijediti.

S druge strane, strašno se teško oteti dojmu da su u SDP-u, a time onda i u petorci, zapravo samo spremno volejom prihvatili loptu koju im je desnica nabacila u trenutku kad je izgledalo da se Vlada nalazila u nebranom groždu.

Praktički nijedan riješeni gospodarski problem u 19 mjeseci vladavine, izvjesni nastavak trenda porasta broja nezaposlenih, mlakost prema autorima i akterima gospodarskog nereda, najnoviji užasni kiks s porastom ili, kako se to benevolentno naziva, "restrukturiranjem" cijena telefonije, pa još i uvođenje dosad tabuiziranog poreza na mirovine - sve su to praktički jedini opipljivi rezultati Račanove administracije. Zato im je kao žednom vode trebala slamka za koju će se uhvatiti. Kao naručeno došlo im je još jedno buđenje desnice, oživotvoreno u putujućem cirkusu Ivanković - Gotovina, alkarskim pljuvačkim svečanostima i sada najavom formiranja "vlade nacionalnog izmirenja". Kada Vladi nije uspjela taktika kojom su poručivali narodu da kruh na tanjurima zamijeni kolačima, uz besramno tumačenje iz MMF-a da plaće mogu rasti jedino serijom otkaza, odnosno podjelom kolača na manji broj usta, onda su prebacili lopticu sa svakodnevnih životnih problema na polje ideologije i upiranja prstom u možebitnog Pedra.

Uz sve dokaze jalovosti današnje vlade teško je biti ozbiljan i istodobno tvrditi da je ona krivac, ili barem isključivi krivac, za ono što nam se događa. Uostalom, zato se reakcije iz HDZ-a i bave tako malo polemikom s tim rezultatima, a tako mnogo i tako žustro navodnim kriptokomunističkim i boljševičkim karakterom SDP-ovskih optužbi, sve do otvorenog žaljenja što Račanova stranka nije bila zabranjena još 1990. godine. Jedan od zanimljivijih elemenata u novomjurišu s ljevice jest onaj o biranju timinga i ljudi koji su u petak iznijeli sve ono što su iznijeli. Vrijeme u kojem se sve to dogodilo može samo potvrđivati teze o prozirnom nalaženju krivaca na drugim stranama jer bi na platformi oporezivanja mirovina i vjerojatno "zlatnih" telefonskih računa Vlada mnogo teže osvojila povjerenje i javnosti i parlamenta nego što je to uspjela na pitanju suradnje s Haagom. Uz to, SDP je doista isturio svoje najbolje udarače, kao da je smatrao da bi Račan svojom neodlučnom retorikom i nastupom bez vatre, koju jamče političari poput Mate Arlovića ili Slavka Linića, proizveo još negativnije efekte. No, pitanje je koliko se takvim marketinškim potezom može vratiti povjerenje u uvjerljivost vlade u onim pitanjima koja ipak zanimaju najveći dio građana.