Vjesnik: 17. 08. 2001.

Domovinski rat: kraj jednoga mita?

Prema Krležinim riječima, Hrvatska je stotinama godina vodila izgubljene parnice protiv »novih gospodara« koje je sama izabrala. I u pravilu gubila te parnice. To se nikada ne može nazvati mitologijom pobjednika, nego mitologijom gubitnika / Hrvati se nisu ponašali kao autonoman subjekt koji ratuje za vlastite interese nego uvijek ratuje za interese neke njemu strane sile u nadi da će za to dobiti neku nagradu ili priznanje. A kad umjesto te nagrade dobije »kaznu«, onda počinju beskrajno dugačke parnice za obranu nekoga svoga »povijesnog prava«

JOSIP ŽUPANOV

Iz jučerašnjega dijela teksta mogao bi se izvesti pogrešan zaključak da je proizvodnja mitova specifičnost pojedinih društvenih grupa, uključujući i nacionalne države. Međutim, čovjek je po prirodi tvorac mitova (mythmaker) pa stoga svaka društvena skupina proizvodi svoju vlastitu društvenu mitologiju.

Hrvati u tome nisu iznimka. Ali ipak smatram pogrešnim mišljenje nekih hrvatskih stručnjaka da i Hrvati imaju mit o izabranom narodu isto kao i Srbi. Ja bih prije rekao da je hrvatska nacionalna mitologija, mitologija gubitnika za razliku od izraelskog mita o izabranom narodu.

Istina, i kosovski ili vidovdanski mit temelji se na vojnom porazu, ali to nije gubitnički mit, jer se vojno poražena Srbija »izdigla« iznad zemaljskoga poraza i postala »nebeska Srbija«.

Odakle gubitnički karakter hrvatske mitologije?

U dugom razdoblju invazija s Istoka (u prvom redu osmanlijskih) Hrvatska je stotinama godina gubila dijelove svog teritorija, tako da se na kraju svela na »ostatak ostataka« nekadašnje kraljevine. Uostalom, dovoljno je i danas pogledati njen zemljopisni oblik - »kifla« s dugim granicama, a među njima razmjerno malo teritorija.

Poznat hrvatski mit o Zvonimirovoj kletvi »objašnjava« to smanjivanje teritorija gotovo u tisućugodišnjem razdoblju.

No Zvonimirova kletva nije najvažniji hrvatski mit. Prema mom je sudu najvažniji mit o Hrvatskoj kao »predziđu kršćanstva«.

Taj mit ima dvije glavne teme.

Prva je tema isticanje kako je, primajući na sebe glavni udar otomanske ekspanzije na Zapad, Hrvatska zapravo očuvala zapadni kršćanski svijet od toga prodora. Dakako, da je onda kršćanski Zapad moralno obvezan prema Hrvatskoj. On joj treba pružiti pomoć ili u najmanju ruku izraziti zahvalnost.

Ali u politici, a pogotovo u svjetskoj politici, nema mjesta moralnim kategorijama kao što je zahvalnost - jedina je kategorija politike državni ili nacionalni interes.

Stoga su svi pokušaji hrvatskih političara od Zrinskog i Frankopana, pa do Eugena Kvaternika, Frana Supila i Ante Trumbića da iz inozemstva dobiju pomoć završili neuspjehom, čak i fijaskom.

I tu su korijeni hrvatske političke naive, koju je još 1927. briljantno opisao Miroslav Krleža.

Na žalost, od tada pa do danas stvari se nisu bitno promijenile. Ukratko, Hrvatska je ulazila - kako bi se to danas reklo - u asocijacije s drugim državama, mijenjale su se dinastije i državnopravni okviri. Nakon početne euforije javljalo se duboko razočaranje i pokušaj da se iz tih okvira izađe.

Prema Krležinim riječima, Hrvatska je stotinama godina vodila izgubljene parnice protiv »novih gospodara« koje je sama izabrala. I u pravilu gubila te parnice.

To se nikada ne može nazvati mitologijom pobjednika, nego mitologijom gubitnika. Kao klasičan primjer Krleža navodi kako je Jelačić spasio bečku dinastiju od mađarske pobune, no kad je ruska vojska hametice porazila Mađare kod Vilagoša, Hrvati su za nagradu dobili ono što su Mađari dobili za kaznu - Bachov apsolutizam.

Slična se priča ponavljala i poslije.

Zapravo, Hrvati se u tom razdoblju nisu ponašali kao autonoman subjekt koji ratuje za vlastite interese, nego uvijek ratuje za interese neke njemu strane sile u nadi da će za to dobiti neku nagradu ili priznanje. A kad umjesto te nagrade dobije »kaznu«, onda počinju beskrajno dugačke parnice za obranu nekoga svog »povijesnog prava«.

Druga je funkcija hrvatskoga graničarskog mita pokušaj legitimiziranja pljačke i drumskog razbojništva koji u dinarskom plemenskom društvu čine »normalnu granu privređivanja«.

A s druge strane, gerilski rat je uvijek rat niskog intenziteta (low intensity war), a takvi su ratovi s humanitarnoga gledišta najprljaviji ratovi. Međutim, tu hajdučiju legitimira slogan »za krst časni i slobodu zlatnu«.

Djeluje bizarno činjenica da je prvi nogometni klub u Splitu dobio ime po drumskom razbojniku. Dakle, u doba jačanja nacionalnog pokreta u Dalmaciji riječ hajduk pisana velikim slovom znači naslov nogometnog kluba, a ista riječ pisana malim slovom znači drumskog pljačkaša i razbojnika.

Doveo do još većega razdora

Imajući na umu takvo naslijeđe u političkoj mitologiji operacija »Oluja« značila je nešto novo: prvi put su na prvom mjestu autonomni nacionalni ciljevi i prvi put se stvara mit pobjednika, a ne mit gubitnika.

Ali taj se novi mit nije mogao održati - bez obzira na razloge koji su to onemogućili. Nije doveo do konačnoga nacionalnog izmirenja u hrvatskom političkom korpusu: čak bi se moglo reći da je doveo do još većeg razdora, i nije od Hrvatske stvorio »regionalnu vojnu silu«.

Pritisnut, uz ostalo, haaškim optužnicama, pokušava se redefinirati taj mit u tradicionalnom smislu, pa se dokazuje da je »Oluja« spriječila reprizu srebreničkog pokolja u bihaćkom džepu, te da je bitno strategijski izmijenila situaciju u BiH i time omogućila sklapanje Daytonskoga sporazuma kojim su obustavljene ratne operacije na tom području.

Dakle, opet se ističu zasluge koje bi zahtijevale zahvalnost Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama.

No umjesto priznanja i zahvalnosti stižu haaške optužnice.

Urušavanje novoga, pobjedničkog mita imat će vrlo ozbiljne konzekvencije koje je sada teško predvidjeti. Pri tome treba poći od situacije koja je nastala po svršetku ratnih djelovanja.

S jedne strane, postoje ratna razaranja koja treba sanirati, mnoštvo prognanika i izbjeglica kojima treba osigurati ne samo dostojanstven povratak, nego i dostojanstven život nakon povratka.

To zahtijeva velika materijalna sredstva koja grogirana ekonomija tek treba stvoriti, i to u uvjetima stoljetnih negativnih trendova koji su kao utezi na nogama hrvatskoga gospodarstva.

U takvoj situaciji ni najbolji formalni programi i »strategije« neće moći mnogo pomoći bez maksimalne mobilizacije svih resursa i nacionalnih energija. A nema uspješne mobilizacije bez nečega što, na primjer, Anthony Smith naziva mythomoteur (mit pokretač).

Bez tog su pokretača sve formalne strategije razvoja samo plastično cvijeće za ukrašavanje prozora.

Narod i njegov bog

A kao mit-pokretač ne može funkcionirati nijedan drugi mit osim mita pobjednika. Kad se taj mit uruši, onda možemo samo rezignirano citirati F. M. Dostojevskog: Bezvrijedan je onaj narod koji nije stvorio svoga boga!

Drukčije rečeno, »tisućugodišnji san« pretvara se u »tisućugodišnju moru«.

Ili - ako to može išta pomoći - zamijeniti termin »narod« terminom »vladajuća(e) politička(e) elita(e)«.

Autor je sveučilišni profesor u mirovini, redoviti je član HAZU