Razgovor koji smo uz nedjeljnu kavu s predsjednikom RH Stipom Mesićem vodili u dubrovačkoj vili Banac, gdje on završava drugi dio svog ovogodišnjeg odmora, započeli smo pitanjem o najjužnijoj hrvatskoj granici.

Ne znam koliko su se oni zbog toga ljutili, ali u mom razgovoru s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem konstatirali smo da je to samo sigurnosno, a ne i teritorijalno pitanje. Nema nikakve dvojbe da je to teritorij Hrvatske, i iduće godine bit ćemo tamo.

Nije to bio ustupak Beogradu, ali nema smisla ponavljati da se radi o hrvatskom teritoriju i o tom teritoriju ni sa kim ne možemo pregovarati. To je hrvatsko područje i tu ćemo razvijati turizam. Za takvu namjenu prostora Prevlake i ulaza u bokokotorski zaljev zainteresirana je i Crna Gora.

U Dubrovniku ću u povodu toga primiti dipl. ing. Stijepa Butijera koji je razradio projekt turističke valorizacije prostora Prevlake i mislim da će stvari krenuti naprijed. S njim ću razgovarati i o gradnji velike marine u Gružu za koju su zainteresirani neki ljudi iz Francuske.

Da, i drago mi je što gospodin Rayon nije odustao od ulaganja u Hrvatsku. Dobro je također što je puno toga u vezi s tim projektom ovdje u Dubrovniku pripremljeno za lokacijsku dozvolu. Dubrovniku je potrebna jedna takva marina, a u Francusku će uskoro otputovati dubrovačka delegacija kako bi se cijeli projekt pospješio.

Moram biti iskren: nigdje ja nisam doživio neugodnosti od građana bilo kojega našega grada. Neugodnosti doživljavam, što je i razumljivo, od interesnih grupa kojima se ne sviđa moja politika. Oni putuju iz jednog mjesta u drugo i na taj način žele izvući politički profit. To je njihovo legitimno pravo, a moje je legitimno pravo da štitim interese Hrvatske i da se za njih borim. Uostalom, to je moja dužnost jer ja moram i provoditi hrvatski Ustav, čak sam dužan paziti da i drugi provode hrvatski Ustav. Oni koji bi htjeli da se Hrvatska izolira i da se ne provodi Ustav, oni su protiv mene, i ja njih razumijem, ali to im neće proći.

Alka je isuviše ispolitizirana, i to je štetno za Alku i za Sinj, a šteta je i za Hrvatsku. Alka se uvijek trčala kao sjećanje na jednu sjajnu pobjedu, ali se sada do kraja ispolitizirala. Vjerovao sam da sam prihvatio pokroviteljstvo za jednu godinu i smatrao sam da je tako dogovoreno. Međutim, oni koji su izrežirali sva ta zbivanja uvjeravaju da je to za čitav mandat. Međutim, kad sam prihvaćao pokroviteljstvo, bio je uvjet i da se svi drže pravila vezanih uz tu igru, jer su pravila trčanja Alke sasvim jasna. Računao sam da imam posla s časnim ljudima i da će se oni časno ponijeti. Pokazalo se da su se oni vladali drukčije nego kad su bili kod mene u Uredu i da su njihove bočne veze bile jače nego što su pravila Sinjske alke.

One su se mogle vidjeti u svečanoj loži, pa se stekao dojam da se Alka trčala radi svečane lože. Makar su se oni u loži tako vladali, kao da se za njih trči. Kao da oni pogađaju u sridu, međutim oni su pogodili daleko od sride. Nakon svega što sam doživio, ne znam kako će više Jukić, Zorica, ili kako se sve ne zovu, doći k meni da obnovim svoje pokroviteljstvo. Dakle, ako se nešto ne dogodi što bi moglo stvari popraviti, teško se više može očekivati moje pokroviteljstvo. Ako se i dalje Alka bude politizirala, a vidim da se i Mladež HDZ-a u to uključila i ponovno zateže konopac, a nitko se iz Alke ne ograđuje, a ja otkažem pokroviteljstvo, bilo bi zanimljivo vidjeti tko će se toga prihvatiti. Vlada i parlament to sigurno ne mogu, i onda će to biti jedna lokalna folklorna priredba. Ona će jedno vrijeme biti atraktivna za te radikalne grupe. Možda to sada nekome odgovara, ali jednog dana će se opet Alka vratiti na ono što ona jest.

Mnogi ljudi ne razumiju politiku, ali daju rezolutne izjave. Znam da ima još uvijek onih kojima odgovara izolacija Hrvatske. Međutim, izolacija i bodljikava žica na granici ne odgovara Hrvatskoj, i to je ono što ti krugovi ne mogu shvatiti. Svaki je rat u povijesti završio mirom i o tome možemo učiti iz svoje i iz povijesti drugih naroda. Ti koji me tako napadaju ili ne shvaćaju ili se prave ludima. Ja stalno tražim da budu kažnjeni oni koji su krivi, i za agresiju i koji su krivi za zločine. Upravo na tome inzistiram da budu suđeni i konkretni Crnogorci, i konkretni Srbijanci, konkretni ljudi itd. Dakle, zalažem se da se individualizira krivnja. Prema tome, ne može meni netko prigovarati i busati se u prsa svojim nekim velikim hrvatstvom. Kad bi se Francuz busao u francuska prsa, posumnjalo bi se u njegovo psihičko stanje. U Francuskoj su svi Francuzi, nema velikih i malih. Samo jedni žele na jedan način rješavati francuske probleme, a drugi na drukčiji način. To bi trebalo i kod nas. A ne odmah sumnjati da je netko za Jugoslaviju, da je netko za nekakvu asocijaciju ili da nekom opraštamo ratne zločine. Ne opraštamo nikome, i za to treba odgovarati. Ali želimo normalizaciju sa svojim susjedima. Želimo da naša privreda ima i tržište u svom susjedstvu. Mi Holanđanima ne možemo prodavati tulipane, ali svojim susjedima možemo neke robe prodavati, i da od toga koristi imamo i mi i oni. Samo to nema nikakve veze s bilo čijom individualnom odgovornošću. To je ono što nekim centrima i njihovim filijalama po Hrvatskoj očito ne odgovara.

Postoji u Hrvatskoj centar koji misli da je zaborav zahvatio čitavu hrvatsku javnost, da su ljudi zaboravili pogrešnu politiku u BiH, pljačku, tajkunizaciju i što sve ne. Kao da su ljudi zaboravili i ne znaju da je vlast u proteklih deset godina bila u rukama HDZ-a i da su ovo sada rezultati te vladavine. Pa nisu problemi nastali za godinu ili godinu i pol dana. Za tih godinu i pol dana se problemi pokušavaju riješiti. Ja isto prigovaram i Vladi i mnogim odgovornim u Hrvatskoj, a prije svega im prigovaram na nedovoljnoj brzini.

Da. Više se nema što čekati.

Jasno, ima puno stvari koje hrvatskoj javnosti bodu oči. Na primjer, koliko ima procesuiranih slučajeva u Hrvatskoj radi onoga što se zbivalo posljednjih godina.

Mislim da je to ipak pretjerivanje, jer nitko nije otišao na odmor mjesec dana. Najviše su otišli 7 do 10 dana ministri, ali i oni su u funkciji kao što sam i ja.

Tu i nije bilo nikakva spora osim što je tu bilo raznog spekuliranja. Nisam Papi pisao nikakvo pismo nego sam Vatikan, s kojim Hrvatska ima diplomatske odnose, upoznao s mojim viđenjem političke situacije u zemlji, na što imam pravo i obvezu. Moje je pismo proslijeđeno uobičajenim putem, a kao što svatko drugi ima pravo izreći svoje mišljenje, ja imam i dužnost to reći. Nisam se, međutim, miješao u odnose s Crkvom.

Dobro je što je poručeno da se stvari malo primire i da se u miru rješavaju hrvatski problemi, a ne zatezanjem odnosa i dijeljenjem. Ali dijelit se može i ako se poziva na slogu, i da se pritom naslanja samo na jednu stranu. Znate, brod u kojem bi se svi nagnuli samo na jednu stranu, bez obzira što bi željeli da brod bude stabilan, on bi se prevrnuo.