Slobodna Dalmacija: 20. 08. 2001.

SLOBODAN LANG, ZAČETNIK IZGRADNJE BOLNICE U NOVOJ BILOJ KOJA JE NAJUSPJEŠNIJA EKONOMSKA RATNA INVESTICIJA U SREDNJOJ BOSNI

BOLNICA ODIGRALA ULOGU OPSTANKA HRVATA!

Neki su postavljali pitanje je li najsvrhovitije bilo desetke milijuna kuna utrošiti na bolnicu ili možda neki drugi, eventualno gospodarski projekt, kako bi se zadržali Hrvati u središnjoj Bosni, no Lang kaže kako je upravo bolnica osigurala opstanak

Piše: Zoran ŠAGOLJ

Ime Slobodana Langa, nekadašnjega savjetnika za humanitarna pitanja dr. Franje Tuđmana, vezivalo se u javnosti najčešće uz izgradnju nove bolnice u Novoj Biloj.

O tome projektu, njegovim priznavanjima i osporavanjima, razgovarali smo s dr. Langom, koji danas radi u školi Narodnoga zdravlja, a politički je aktivan u Granićevu DC-u.

Dojam je da se s bolnicom u Novoj Biloj dogodilo to da je približavanjem kraju njezine gradnje o njoj i čitavu projektu u javnosti bilo sve manje riječi. Zašto?

Doista zašto? No pokušat ću odgovoriti u dva dijela. Prvo, kod nas je dosta zapušteno ne samo pozitivno pisanje, već i pozitivno mišljenje i međusobni odnosi. Što god možete učiniti da ojačate pozitivni pristup, bit će korisno i potrebno.

Sada da odredim što je Franjevačka-Hrvatska bolnica u Novoj Biloj. Odnos vojnih i civilnih žrtava u ratu promijenio se od 90 posto vojnika početkom na 90 posto civila na kraju dvadesetoga stoljeća. Ratno stradanje spada među deset najvećih zdravstvenih problema danas.

Mirnodopska obnova

Na početku rata kod nas pokušao sam ocijeniti koja bi to bila najvrjednija iskustva. Bila je to bolnica na Petrovoj gori, spašavanje ranjenika i "Pismo iz 1920". Na samom početku rata stradanje vukovarske bolnice pokazalo je svu okrutnost rata koji počinje, ali i nespremnost međunarodne zajednice da reagira.

U zimu 1992. godine je u srednjoj Bosni prekid zajedničkog suživota, uključujući i bolnice, bio u tijeku. Zatekao sam tamo 13. prosinca osnivanje bolnice i predložio da se nazove franjevačka, vjerujući odmah da će ona odigrati upravo ulogu bolnice s Petrove gore, tj. biti oslonac i opstanka i dostojanstva Hrvata u Lašvanskoj dolini.

Tada je donesena "Franjevačka povelja" koja ističe da su u ovoj bolnici svi dobro došli. Upravo je 1993. godine iz ove bolnice stigao poziv u pomoć za opstanak cijelog ovog naroda. U njoj je do izgradnje nove bolnice izvršeno 5 tisuća operacija i rođeno 4 tisuće djece.

Izgradnjom nove bolnice započela je i mirnodopska obnova i time stanovništvo potaknuto da ne napusti Srednju Bosnu. Na praktičnom iskustvu bolnice iz Nove Bile djelovali smo po cijelome ratnome području, uključujući Kosovo i Srbiju 1999. godine, i zalagali se za bolnice u Čečeniji i Istočnom Timoru, kao što smo na isti način prije dva dana predložili mjere za zaštitu ljudskih prava i zdravlja u Makedoniji.

Tragično i veličanstveno iskustvo bolnica na Petrovoj gori, Vukovaru i Novoj Biloj objedinjeno je u prijedlogu "Globalne bolnice", na osnovi koje se može bitno unaprijediti zaštita bolnica u današnjem svijetu. Bolnica u Novoj Biloj je i duhovni centar, u njoj je liječen "Ranjeni Krist". Na žalost, sve su ove informacije premalo poznate javnosti.

Pokrovitelj izgradnje nove bolnice bio je Ured predsjednika RH, ali Franjo Tuđman zbog smrti nije presjekao njezinu vrpcu. Koliko je realno da će to učiniti njegov nasljednik, današnji predsjednik RH Stjepan Mesić?

Ne prestaje funkcija predsjednika

Predsjednik dr. Franjo Tuđman je osobno posjetio Franjevačku bolnicu prilikom svoga prvoga posjeta Bosni i Hercegovini 1994. godine. Kao čovjek bio je dirnut dubinom i snagom njezina rada, a kao predsjednik je odlučio da oda poštovanje ovom radu tako što će Hrvatska donirati najsloženiji civilni mirnodopski objekt - bolnicu. Čovjeka se ne može naslijediti, ali funkcija predsjednika ne prestaje.

Koji bi bili razlozi za, a koji protiv toga Mesićeva simboličnoga čina?

Nema niti jedan razlog protiv podrške bolnici. Da sam ja danas savjetnik predsjednika, predložio bih mu da obiđe bolnice na Petrovoj gori i odluči o obnovi, pozove raseljeno stanovništvo poimenice na povratak, a novodošle isto tako prihvati; da u Vukovaru potakne djelotvornu obnovu i povratak svih stanovnika; da otvori Hrvatsku bolnicu u Novoj Biloj i priopći da će zalaganje za "Globalnu bolnicu", tj. za svaku ugroženu bolnicu biti sastavni dio hrvatske i zdravstvene i vanjske politike.

Nedavno ste oštro prokomentirali izjavu visokoga predstavnika u BiH Wolfganga Petrischa, kojemu je zasmetao naziv hrvatska bolnica. Je li to uistinu samo hrvatska bolnica?

Gospodin Petrisch je negativno komentirao davanje hrvatskog imena. Ime je po državi i dobro bi bilo da i druge države kao prvi poklon nakon svoga osnutka drugoj državi u nevolji poklone bolnicu. Štoviše, bolnici su se pridružile časne sestre iz Španjolske s tamošnjim Domom za starce, a nadam se da će to nastaviti i druge zemlje.

Ime naroda nepodobno

S druge strane, ja sam i Hrvat i Židov i osjetljiv sam kade se ime ma kojeg naroda smatra nepodobnim. Takve su ocjene krupno kršenje ljudskih prava i onemogućavaju provođenje cijeloga projekta potrebne obnove u BiH. Ja bih volio da je bolnicu na Petrovoj gori poklonila Austrija i da se danas zove Austrijska bolnica, ali nije ...

Marija Šlezinger je umrla, Haider djeluje, a gospodin Petrisch neka pročita "Pismo iz 1920.". Za sada tek predlažem da izjavama i poštuje i pozdravlja bošnjačko, srpsko, hrvatsko, židovsko, romsko i sva druga imena naroda u BiH, i nadam se da će ona postati simboli bolnica, škola, vrtića...

Od same inicijative pa tijekom čitave gradnje neki su postavljali pitanje je li najsvrhovitije bilo desetke milijuna kuna utrošiti na bolnicu ili možda neki drugi, eventualno gospodarski projekt, kako bi se zadržali Hrvati u središnjoj Bosni?

Cijeli rat je tragičan, štetan, sramotan i nema u njemu svrhovitosti, već dužnost, opstanak i što prije kraj. Usput rečeno, u ratu nema ni dostojanstva rata, postoji dostojanstvo ljudi u ratu - branitelja, bolesnika, protivnika, civila...

S druge strane, bolnica je odigrala ulogu opstanka Hrvata u srednjoj Bosni. U tom smislu ona je najuspješnija ekonomska ratna investicija.

Velikoga odjeka imao je još jedan projekt koji ste vodili u Bosni - "Bijeli put za Bosnu Srebrenu". Poznato je da je tom prilikom iz zasjede pucano na konvoj i ubijen vozač Ante Vlajić. Je li do danas istražena odgovornost za to i je li za cijeli slučaj zanimanje pokazao Haaški sud, budući da se radi o teškoj povredi ratnih konvencija i humanitarnog prava?

"Bijeli put" je bila akcija dobra, koja je uspjela. Sve se nastavilo nakon nje. Kada politika, diplomacija i vojska nisu mogle dalje, oko 200 civila, dobrovoljaca sjelo je u kamione i ostvarilo nemoguće. Odmah poslije smrti Ante Vlajića pokrenuli smo zajedno s Muslimanskom zajednicom "Konvoje mira i ljubavi", koji su prekinuli sve zidove i blokade i koji su najveći civilni, međunacionalni ne samo u ovom sukobu, već ’ko zna od kada.

Nastavilo se Washingtonom i Daytonom, izgradnjom Hrvatske i prijedlogom "Globalne bolnice" - pobijedili su život i dobro. Gospodin Vlajić je život uložio u dobro i poštovanje prema njemu je u rađanju djece, obnovi, miru i toleranciji. Dokumente smo predali nadležnima da učine što treba, ali mi se ne bavimo optužbama i suđenjima.

Na drugoj strani, bilo je optužaba da se preko Bijeloga puta transportiralo oružje, navodno je i pronađeno na kamionima?

Priča o oružju bi uzela previše prostora za sada, makar je i zanimljiva i poučna. Ukratko, u konvoju je bilo nešto oružja, i za to sam doznao tek prije dvije godine i ispričao sam se Bošnjacima. Ponovno se ispričavam i stidim.

Zašto stradanje Hrvata u BiH nije došlo do Haaga i snose li tu odgovornost i diplomacija i pravosuđe u RH?

Rješenje nije da stradanje Hrvata dođe do Haaga, već da ga se prekine i da se pomogne i Hrvatima i cijeloj BiH da obnove i ponovno ostvare ljepotu, dobrotu i čarobnost Bosne.