Rekontrukcija Vlade u ovom je trenutku doista stoti problem s kojom bi se aktualna vlast trebala baviti. Nigdje nema idealnih ministara, u hrvatskoj Vladi tek nekolicina zaslužuju naviše ocjene, ali ni oni najlošiji, koji se nisu snašli ili nisu bili u stanju ponuditi nikakve bitnije pomake u svom resoru, nisu toliki problem da bi se vladajuća garnitura na početku odlučujuće vruće jeseni morala iscrpljivati, odnosno trošiti dragocjenu energiju međustranačkim dogovorima o kadrovskim promjenama u Vladi. Bitnije je ono drugo. Kako će Vlada, sada kada više ne može odstupiti od pokušaja da rezovima preokrene situaciju u zemlji, pristupiti problemima s kojima je suočena i na koje će prepreke naići.

Više nije nikakva mudrost reći da je vlast u cjelini, a Vlada posebno, propustila nužne i nezahvalne poteze povući prije godinu i nešto dana, u trenutku dok je uživala apsolutnu podršku u društvu. Teško je reći je li to oklijevanje i kalkuliranje oko toga kojim tempom treba preurediti državu Račanova greška ili greška svih lidera tada vladajuće šestočlane koalicije, ali je vrijeme svakako prošlo. I to uglavnom u inventuri onoga što je ostalo nakon odlaska HDZ-a, te u najavama mjera koje će oživjeti gospodarstvo te smiriti socijalno stanje. Nije učinjeno ono što je nedavno, netom je dobio mandat da sastavi bugarsku novu Vladu, učinio exkralj Simenon II. najavivši šok-terapiju i pritom dobio podršku 85 posto javnosti. Uza sve razlike hrvatske i bugarske situacije, vrste i razine problema s kojima su oba društva suočena pa i različite međunarodne pozicije, bugarskom premijeru valja odati priznanje na odlučnosti. A bugarskim građanima na zrelosti da i dalje podupiru čovjeka, ma kakvim rezovima “prijetio”, kojeg su velikom većinom i izabrali upravo da čitavu zemlju pomakne s mjesta.

Uzmaka, dakle, za hrvatsku Vladu više nema, samo što su političke okolnosti po vlast daleko nepovoljnije od onih s početka prošle godine. Nepovoljnije i od onih s kojima će se neminovno susresti Račanov kolega Simenon II. Nakon oklijevanja slijedi strah hoće li to što će Vlada, izabrana da ponudi rješenja koja će voditi oporavku zemlje i njenih građana, predložiti biti i prihvatljivo (za građane) i prihvaćeno (od parlamenta).

U nedavnom intetviewu “Slobodnoj Dalmaciji” Ivica Račan će na pitanje o rekonstrukciji Vlade reći da je od pojedinačnog sastava Vlade važniji timski rad. Tu je prvi problem s kojim se i premijer i njegovi ministri moraju suočiti. Naime, svi zajedno trebali bi odgovoriti na pitanje jesu li doista u stanju timski raditi po sustavu svi za jednoga, jedan za sve, te da li imaju do kraja razrađenu viziju programa koji bi trebali provesti. Primjerice, ako je prema izjavama premijera zadatak ovoj Vladi da, parafraziram, Hrvatsku u političkom, demokratskom, gospodarskom i socijalnom smislu postaviti na noge čime bi olakšala rad vladama koje će doći, može li ova Vlada na jesen uspjeti ako fokusira svoj posao na skliski teren socijalne reforme i proračunskih restrikcija, a istovremeno izostane, nakon saniranja gospodarsko-socijalnog kaosa iz HDZ-ova vremena, poticanje gospodarske sfere koja bi trebala omogućiti rast zaposlenosti. Politički gledano, Račanova Vlada upravo je najtanja tamo gdje njena strategijska opredjeljenja ne prate adekvatna konkretna rješenja koja bi joj mogla donijeti rezultate.

Drugi su problem Vlade, i kada bi dakle djelovala kao najčvršći tim, potencijalni saveznici. Ususret raspravi o socijalnoj reformi iz Vlade već stižu glasovi o potrebi discipliniranja zastupnika iz redova vlastitih stranaka. Pribojavaju se da bi pred naletom nepopularnih mjera mnogi zastupnici, prije svega SDP-a, HSLS-a i HSS-a, koji su ključni za Vladinu većinu u Saboru, mogli pokleknuti ne želeći žrvovati svoju popularnost u javnosti. Premda igra oštro i na duge straze, vjerujući da će opet doći njegovih pet minuta, HDZ je sa svojim zastupnicima za Vladu objektivno u ovom trenutku manji problem. Puno su ozbiljniji sindikati, od kojih onaj najveći, Jurićev SSSH, uporno traži socijalni dijalog, odnosno raspravu o budućim mjerama Vlade, ponašajući se pomirljivije od ostalih sindikalnih središnjica. Dobije li Vlada u punom smislu te riječi protiv sebe i SSSH, naći će se u gotovo bezizlaznom položaju.

Simptomatično je pak da u posljednje vrijeme nije bilo ozbiljnijih naznaka o stanju odnosa Vlade i poslodavaca. Ili su poslodavci jednostavno zadovoljni odnosom Vlade prema njima i ograničavanjem socijalnih prava koji jednim dijelom i njima idu na ruku, ili u Vladi smatraju da oni nemaju što reći, primjerice, o socijalnoj reformi kao trenutno najaktualnijem problemu “u fazi rješavanja”. No, kako je sjednica Gospodarskosocijalnog vijeća ipak zakazana, postoji bar nada da će tamo i Vlada i poslodavci i sindikata imati što reći, a kako će sve završiti, teško je reći.

Gospodarsko-socijalno stanje u zemlji, odnosno nezaposlenost, glavni su problemi, neusporedivi s virtualnim žnjanskim “performansima”. Račanova Vlada nakon skoro dvadeset mjeseci rada želi krenuti u petu brzinu znajući da joj gori pod petama. Ivica I., s malim zakašnjenjem, ide stopama Simenona II. No, za razliku od bugarskg mu kolege, sa spoznajom da mu je podrška birača opala i da je prošlo previše vremena unutar kojega se štošta moglo ispraviti i napraviti u korist građana i njihova standarda.