- Ukratko, završio sam Filozofski fakultet u Zagrebu, grupu južnoslavenskih jezika i književnosti te komparativnu književnost. U Zagrebu sam magistrirao i doktorirao. Nakon toga vratio sam se u Stolac, premda je moj profesor akademik Ivo Frangeš, tražio da ostanem na Sveučilištu. No, ja sam se zanosio idejom povratka u Stolac, gdje ću, korak po korak, kvadrat po kvadrat, obnoviti porodični kompleks Rizvanbegovića, koji se zove Begovina, i datira s kraja 18. stoljeća. U Stocu sam i uhićen, odveden u Dretelj, a Begovinu je HVO potpuno spalio.

- Ako aludirate na to da sam bio jedan od politički prohrvatski orijentiranih muslimanskih intelektualaca, onda imate krivo. Nisam se zanosio nacionalnim orijentacijama, nisam se bavio konkretnom politikom, niti sam ikad bio član SDA. Čak ni kao ministar u Vladi Federacije BiH. No, istina je da sam zarana prihvatio jedan kulturološki hrvatski krug koji mi je i civilizacijski bio blizak. S tim sam krugom, uostalom, i do danas privatno i profesionalno vezan, a mnogi od tih Ijudi još su moji prijatelji.

- Mislim da je razlog očit. Bio sam ugledan bošnjački intelektualac, profesor na Univerzitetu u Mostaru i prodekan Pedagoške akademije. Uz to, bio sam predsjednik kulturnog društva Preporod u Stocu. U travnju 1993. u Mostaru su neki hrvatski krugovi pokrenuli inicijativu za preimenovanje Univerziteta u "Hrvatski Univerzitet u Mostaru". Kao član Vijeća Univerziteta i kao prodekan suprotstavio sam se tome. Dekan Rudolf Kraljević, inače Hrvat, nije htio sudjelovati u toj raboti, a njoj se suprotstavio i čestiti rektor Božo Ćorić, koji je kasnije napustio Univerzitet i Mostar te je danas poduzetnik u Zagrebu. Mislim da je to presudilo. Od tada sam na cmoj listi HDZ-a.

- Prvo sam, od 20. travnja do 1. lipnja 1993., bio u kućnom pritvoru. Na vrata moje kuće čavlima su prikovali obavijest da ne smijem napuštati svoju adresu i da bilo tko od nadležnih može ući i provjeriti jesam li kod kuće. Nakon dva mjeseca, rano ujutro, pozvali su me na informativni razgovor koji je, eto, potrajao sve do ukidanja logora Dretelj. Odveli su me u bolnicu za koštana oboljenja, koja je te godine slavila 100. godišnjicu postojanja. Po dolasku sam vidio da to više nije bolnica, nego neka vrsta kasarne i zatvora, zapravo Uprava Vojne policije HVO-a. Tamo sam tražio zapovjednika, na što me jedan od vojnika oborio na zemlju i kundakom me stao udarati po licu, polomivši mi zube. Nakon toga odveli su me u logor Dretelj kod Čapljine, tamo me zateklo još četiri-pet zarobljenih Bošnjaka. Logor je bio u osnivanju. Sve popise i dokumentaciju logora vodio je Ivica Kraljević.

- Ne znam. Ali je imao utjecaj. U logoru nas je potom u vrlo kratkom roku bilo 6 do 7 tisuća. Većina je živjela u tunelima 150 metara pod zemljom. Tamo su se doslovno pretvarali u kosture. Na mog se brata, naprimjer uhvatila zelena mahovina, a ja sam od 90 spao na 54 kilogrania težine. Hranili su nas jednom šesnaestinom kruha, i čašom vode s jednim makaronom. Ljudi su, uz to, redovito zlostavljani. Stanje se promijenilo nakon dolaska novog upravnika Tome Šakote. On je prvo pet dana hodao po krugu i slikao Ijude, predstavljajući se kao vladin djelatnik, a onda je i službeno objavio da je novi upravitelj.

- Svjedočio sam jednom, ali bilo ih je još.

- Tvrdi se da je bilo 106 likvidacija.

- Nemam. Samo vam govorim što se priča.

- Da, dao sam iskaz.