Globus: 31. 08. 2001.

Bivši premijer Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji je ovih dana izjavio da pristaje na suradnju s tužiteljstvom Haškog suda, u intervjuu Globusu iznosi tko je odgovoran za osnivanje logora HVO-a za Bošnjake u Hercegovini

Jadranko Prlić: Osjećam se moralno i intelektualno odgovornim za logore u Hercegovini

Razgovarao: Gordan Malić

Zabrinjavaju li vas najave da će Haški sud podići optužnice protiv odgovornih za logore u Hercegovini?

- Ne. Ja za logore u Hercegovini ne snosim odgovornost. Naravno, moralno i intelektualno osjećam se odgovornim za ono što se zbivalo i u tim logorima, ali i izvan njih, a što je neopravdano bacilo stigmu na hrvatski narod u BiH. No, kao što ne možete okrivljavati cio narod za zločine koje su počinili pojedini ljudi ili skupine, tako ne možete očekivati ni da se ja osjećam odgovornim za logore samo zato što sam u njihovo vrijeme obavljao visoku dužnost u Vladi Herceg-Bosne.

U kuloarima se nagađa da ste vi potpisali naredbu za osnivanje logora?

- Kuloari to već nagađaju godinama. Ja se ne mogu boriti protiv nagađdanja. No, trebalo bi jednom zauvijek raščistiti tu priču o logorima u Hercegovini. Otvoreno vam kažem da nikad nisam naredio osnivanje logora u Herceg-Bosni. Ako netko ima bilo kakav dokument ili čvrst argument koji dokazuje suprotno, volio bih ga vidjeti.

Zatvaranje logora

U Narodnom listu HZ Herceg-Bosne iz rujna 1992. objavljena je Uredba o postupanju s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. Nju je donijelo Predsjedništvo HZ HB. Vi nemate ništa s tim?

- Ne. Na čelu Predsjedništva HZ HB nisam bio ja.

Bio je Mate Boban, ali njega Haag ne može optužiti, jer je mrtav. Prvi sljedeći visoki dužnosnik u Herceg-Bosni bili ste vi.

- Bilo bi žalosno kada bi se Haški sud rukovodio isključivo logikom tko je "sljedeći do koga", i kada ne bi uzimao u obzir stvarne činjenice i stvarnu odgovornost. A činjenicaje da ja u otvaranju logora uopće nisam imao ulogu koju mi pripisuju, ali sam zato imao važnu ulogu u zatvaranju logora.

Doista niste znali za Uredbu Predsjedništva HZ HB?

- Ne sjećam se da sam u tome sudjelovao, ali ako ona datira iz rujna 1992., onda se ne odnosi na bošnjačke logore u Hercegovini, nego na srpske zarobljenike.

Uredba je važila sve dok traje rat

- Da, ali takve su uredbe donosile sve zaraćene zemlje, kako bi postupali sa zarobljenicima, ako ih ne bi imali gdje smjestiti. Postupanje sa zarobljenicima određeno je Ženevskom konvencijom, i zarobljenički su logori pritom najnormalnija stvar. Drugo je pitanje jesu li odredbe te Konvencije kršene i tko je za to odgovoran. No, ponavljam, niti sam osnivao logore niti sam odgovoran za zlostavljanje Bošnjaka u njima.

Odgovornost Zagreba

Znate li tko je odgovoran?

- Za to je mjerodavan sud. Neka to bude i Haški sud. Vlada Herceg-Bosne jedna je od potpisnica zahtjeva za formiranje Haškog suda. Ja sam i u Daytonu potpisao odluku o nužnosti suradnje sa Sudom za ratne zločine. Smatram da je dobro što takav sud postoji, jer u našim okolnostima, koje su uvjetovane subjektivnim osjećajem krivnje ili tragedije, objektivnost nije zagarantirana. Osobno sam činio mnogo da se zločini spriječe, da se kriminal i na našoj strani zaustavi. No, vidjeli ste kako je završio proces Ivici Rajiću u Mostaru, koji sam, među ostalim, i ja inicirao... Teško je u tim uvjetima istjerivati pravdu. Znate, lako je dijeliti lekcije izdaleka, lako je biti heroj sa distancije. No, moje iskustvo govori da je heroj i onaj tko je imao priliku zloupotrijebiti svoju moć, da se iskali ili osveti, ali tu moć nije iskoristio. U tim okolnostima onaj tko nije htio sudjelovati u ponižavanju drugih smatrao se izdajnikom. Izdajnici su smatrani gorim od neprijatelja.

Kako biste vi, kao premijer Herceg-Bosne, bili izdajnik?

- Lako. Trebate se samo sjetiti što su o meni govorili pojedini ljudi, vrlo utjecajni i moćni u Hercegovini.

Mladen Naletilić Tuta zvao vas je "sekretarom SKOJ-a".

- Ne želim govoriti o imenima. No, moram reći da je u to doba najveću vlast u Herceg-Bosni imala vlast u Zagrebu. Štoviše, svaki kurir iz Zagreba na terenu u Hercegovini bio je moćniji od bilo kojeg člana Vlade. Mene su pozvali da im formiram Vladu, ustanovim institucije, dodijelim plaće, oko sto tisuća ljudi moralo je svaki mjesec dobiti plaću.

To nije bio problem jer je novac stizao iz Zagreba.

- Naravno, stizao je i iz Zagreba, ali je i dalje bio problem kako da se ta sredstva pravilno raspodijele, kako da se ljudima osigura egzistencija i minimum socijalnih prava, da omogućimo kakav-takav normalan život u HZ HB. Taj smo posao, smatram, obavili dobro, no istovremeno nama je bilo teško narediti nekim postrojbama koje su ratu dobile golemu moć da nešto čine ili ne čine.

Plan za likvidaciju

Hoćete reći da ste znali s novcem, ali ne i s vojskom?

- Nažalost, tada u tome nije bilo ni trunka ironije kakvu osjećam u vašem pitanju. Ne želim da me smatraju mučenikom, ili naročito hrabrom osobom, ali zbog brojnih sukoba s kriminalom u Herceg-Bosni, zbog neslaganja s nekim metodama koje su se provodile prema Bošnjacma, postojale su ozbiljne namjere da me likvidiraju. Ja sam to znao. Planirali su me prebaciti na lijevu obalu Mostara, gdje bih na crti poginuo od "za lutalog metka".

Tko vas je htio ubiti?

- Ne želim posebno naglašavati "svoj slučaj", jer je takvih slučajeva bilo mnogo, ali su neki moćni ljudi u Hercegovini imali i takve planove sa mnom.

Kako ste doznali za stanje u logorima Helidrom i Dretelj?

- Informacija se probila nekim kanalom do ministra Mate Granića.

A ne do vas?

- Nekako smo istovremeno to saznali. U to smo vrijeme kolega Granić i ja imali kontakte svaki dan, surađivali smo jako dobro. Mislim da je bio kraj ljeta 1993. kada smo odlučili da se nešto mora napraviti.

Je li vaša odluka uslijedila prije čuvene reportaže CNN-a o hercegovačkim logorima ili nakon nje?

- Ne sjećam se, ali nismo vodili računa isključivo o inozemnoj javnosti. No, o zbivanjima u logorima bilo je nezavisnih izvještaja iz redova vojske i policije. Jedan je, koliko se sjećam, sastavila vojna policija HVO-a, potkraj srpnja 1993. U njemu se nadležni izvještavaju o nestancima zarobljenika koji se naprasno odvode iz logora na kopanje rovova...

Zašto su, onda, nadležni zatvorili logore tek u rujnu?

- Zato što se zarobljenici nisu mogli samo tako pustiti na slobodu. Prije svega, bilo je pitanje hoće li im izvan zarobljeničkih logora netko moći garantirati sigurnost. Zaključak je bio da neće. Rat se rasplamsao, bilo je zločina na obje strane, mnogi su Hrvati također ubijeni, ili nasilno preseljeni iz svojih kuća i gradova. No, učinili smo sve da tih nekoliko mjeseci popravimo uvjete života u logorima. Mislim da smo u tome uspjeli, ne bez teškoća Jer, i tada je bilo onih koji su nas napadali zašto puštamo Bošnjake koji će nas sutra opet ubijati.

Dr. Mate Graruć tvrdi da su ga prije obilaska logora dočekale barikade HVO-a.

- Da, bile su i barikade. Njega je to vrlo iznenadilo, zateklo, morao sam ga uvjeriti da je to kod nas gotovo normalno, meni se to događalo često.

Kako je ministar Granić uspio pridobiti predsjednika Tuđmana da zatvori logore?

- Onako kako to Granić zna. Strpljivo, uporno, lobiranjem na Pantovčaku, u hodnicima Vlade, u diplomatskim krugovima. Mislim da se predsjednikTuđman nije suprotstavljao toj ideji. Ostali se, prirodno, nisu suprotstavljali Tuđmanu.

Neslaganje s Bobanom

Kako je reagirao Mate Boban?

- Izvršio je nalog Zagreba.

Jeste li se često razilazili s pokojnim Bobanom?

- Da. On je bio predstavnik druge političke opcije, struje, ili ideologije. U vrijeme kada sam prihvatio mandat premijera ja čak nisam ni bio u HDZ-u. Kao što se danas dobro vidi, u toj su stranci postojale duboke razlike, ali poštovali smo odluku da se ne dijelimo dok traje rat, da djelujemo jedinstveno dok nam je god ugrožen opstanak.

Bojite li se da će neki od vaših bivših kolega svjedočiti protiv vas u Haagu?

- Ne. Oni koji to pokušavaju mogu samo podmetati i konstniirati. Istine se ne bojim. Neka dokažu!

Mislite li danas da su logori za Bošnjake bili opravdani?

- S moralne strane, pogotovu s gledišta civilnog društva, lako je reći da nisu. No, negdje ste ipak morali smjestiti zarobljenike. S vojnog, pa i s humanitamog gledišta logori za zarobljene posve su opravdani. Zločin je drogo.

Među zarobljenim Bošnjacima bilo je mnogo civila. Zašto su oni zarobljeni?

- To opet vodi prema početku, na pitanje: Zašto je došlo do rata? Trebate znati da su ta zbivanja u Hercegovini počela nakon egzodusa Hrvata iz Bugojna, Jablanice, Travnika... Tada su porasle tenzije i u Hercegovini, pritisak je bio prevelik, neki događaji su izmakli kontroli.