Vjesnik: 07. 09. 2001.

Sramotno slavljenje ratnoga zločinca

Na pobliže pitanje o ranjenicima iz vukovarske bolnice Šljivančanin kaže: »Mi smo došli i uradili pošteno svoj zadatak«. Iznosi da su ranjenike smjestili u vozila i »evakuirali tamo gdje su oni htjeli«... Šljivančanin poriče da je išta znao i učinio, a pod dojmom svoje slave i veličine ne propušta reći kako je imao kontrolu nad događajima »ako je tamo i bio«

ŽELJKO SABOL

U Vrbasu je 29. kolovoza 2001. predstavljena knjiga Rade Milčanović »Ovo je moja zemlja« izdavača »Glasa javnosti« i Vojno-izdavačkog zavoda. Događaju je bio prisutan junak knjige pukovnik Vojske Jugoslavije Veselin Šljivančanin, glumci su čitali odlomke iz knjige, a uzvišenosti slavlja pridonio je lokalni guslar gudeći epsku pjesmu posvećenu cerskoj bici. Šljivančanin se tada obratio publici i doživio ovacije.

U razgovoru za Radio slobodna Europa iznio je da se ne misli dobrovoljno predati Međunarodnom sudu u Haagu, a na pitanje o odgovornosti za ratni zločin odgovorio je:

»Ja sam govorio vojnicima da izvršavaju zadatke. Radio sam ono što je bilo potrebno da sačuvamo svoju zemlju, kao oficir, kao čovjek... Pomogli smo više hrvatskom narodu nego svom srpskom i pravoslavnom, od koga ja potječem. Za mene je bio tada samo jedan narod – jugoslavenski«.

O haaškoj optužnici tvrdi: »To sve nije istina, to je laž. Znači, optužnicu protiv mene su sačinili moji bivši drugovi i oficiri, među kojima je i Mile Dedaković... moja jedinica uopće tamo nije bila na tom mjestu na kojem su se zločini desili. Ja tamo nikad nisam bio... Kad bih išao u Haag priznao bih sve protiv svoje zemlje, a mi smo jedna ugledna zemlja, koja je služila kao primjer u svijetu.«

Na pobliže pitanje o ranjenicima iz vukovarske bolnice Šljivančanin kaže: »Mi smo došli i uradili pošteno svoj zadatak«. Iznosi da su ranjenike smjestili u vozila i »evakuirali tamo gdje su oni htjeli. »Iz vukovarske bolnice, pod mojom kontrolom, ako sam ja tamo i prisustvovao, odvedeni su samo teroristi koji su se tamo krili«. Za sve ostalo veli da ne vjeruje, niti zna »da se nešto ružno dogodilo«.

Tako se, eto, dosta šeprtljavo i providno brani Veselin Šljivančanin, koji je nakon pada Vukovara zapriječio ulaz u bolnicu, a ranjenici, njih oko tri stotine, na njegov su nalog otpremljeni kroz stražnji bolnički izlaz na Ovčaru i tamo strijeljani i pokopani u zajedničku grobnicu.

Tako Šljivančanin poriče da je išta znao i učinio, a pod dojmom svoje slave i veličine ne propušta reći kako je imao kontrolu nad događajima »ako je tamo i bio«.

A da je bio pred bolnicom zorno pokazuju televizijske snimke na kojima osorno prekorava zbunjenog dužnosnika Crvenog križa koji je pokušao spasiti ugrožene ranjenike. Nepobitan dokaz Šljivančaninove izravne zapovjedne odgovornosti su posmrtni ostaci vukovarskih ranjenika otkopani iz grobnice na Ovčari.

Šljivančanin je zapovjedio i odvođenje zarobljenih hrvatskih branitelja o čemu svjedoči jedna vukovarska majka koja je vidjela da je u skupini odvedenih i njezin sin kojem se potom zametnuo svaki trag.

Nakon dvije godine potražila je Šljivančanina u beogradskoj Vojnoj komandi. Najprije je izbjegavao razgovor, a kad se uporna majka uspjela s njim suočiti na ulici, na pitanje: »Gdje je moj sin, kamo ste ga odveli?!« – junačina Šljivančanin se bez riječi okrenuo i pobjegao.

Svojedobno je The Sunday Times objavio svjedočenje jednog Srbina, očevica pada Vukovara, prema kojem je Šljivančanin i sam ubio nekoliko ljudi.

Veselin Šljivančanin je u Srbiji i Crnoj Gori bio godinama slavljen. Od majora unaprijeđen je u potpukovnika, pa ubrzo u pukovnika. Za »osloboditeljske« zasluge darovan mu je lijep automobil.

Kad je u Beograd stigla haaška optužnica u Klubu Vojske Jugoslavije organizirano mu je slavlje i nazvan je »vitezom od Vukovara«. Medijska zvijezda postao je ne samo on nego i njegova majka.

Danas kad Haag ustraje na njegovu izručenju vlast tvrdi kako to priječi »časnički imunitet«. Jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica je u povodu Šljivančaninova nastupa u Vrbasu izjavio kako to »šteti svima, ali je žalosno što se manipulira tim događajem«.

Time je aludirao na riječi svoga političkog suparnika Zorana Đinđića, koji je izjavio: »Šljivančanin je u nadležnosti generala Nebojše Pavkovića, zapovjednika jugoslavenskog glavnog stožera, a ovaj pak u nadležnosti Koštunice. Ako oni ne reagiraju imamo problem«.

Tako Koštunica i Đinđić okolišaju i koriste slučaj za uzajamno prepucavanje.

Mnogo je određeniji predsjednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak, koji je nastup Šljivančanina komentirao: »Vojska Jugoslavije se još ponaša kao da nema točnu sliku u kojoj se državi nalazi... poslije najveće sramote koju je ova zemlja ikada doživjela, kao što je vukovarska katastrofa«.

Dok se Radovan Karadžić, navodno prerušen u pravoslavnog popa, i Ratko Mladić skrivaju u Bosni, Veselin Šljivančanin javno nastupa. Njegovo najnovije slavljenje pokazuje da su u Srbiji, unatoč padu i zatočenju Slobodana Miloševića, još daleko od otrežnjenja.

Autor je novinar i publicist iz Zagreba.