Vjesnik: 13. 09. 2001.
Bio bi to Budišin skok u bezdan
Najveći uspjeh Budiša je postigao sklopivši savez sa novopečenim socijaldemokratima, ali kao što se sad vidi, to je bio i njegov najveći poraz u smislu tempirane bombe. Poraz je došao sa zakašnjenjem, ali toliko silovito da je Budišu izbacio iz političke igre / Sada je Budiša u zrakopraznom prostoru. Ako ne smisli neku dosad neviđenu strategiju
nestat će u povijestiGOJKO BORIĆ
Mnogo se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme piše i govori o političkoj budućnosti bivšega predsjednika socijalnih liberala Dražena Budiše. Ta nagađanja polaze od toga da bi se Budiša mogao ponovno vratiti na čelo HSLS-a, ali i da bi mogao postati vođom nekakvoga Hrvatskog bloka.
Sam Budiša o tome većinom šuti. Stječe se dojam da on najmanje zna kakva će mu biti budućnost. Njegovo nedavno pojavljivanje u svečanoj loži na Sinjskoj alki kao da je nagovijestilo neke njegove planove, jer se našao u društvu tzv. desničara, no ipak se previše iščitava iz toga sjedenja. U svakom slučaju, bivši predsjednik druge prema veličini koalicijske stranke u Hrvatskoj zasad je »na ledu«.
Njegovi poznavatelji tvrde da se Budiša neće zadovoljiti sadašnjim položajem političkog »čardaka ni na nebu ni na zemlji«. Vjerojatno tu igra ulogu činjenica da je još premlad, a da bi mogao otići u svakako zasluženu mirovinu. Ali također je činjenica da je Budiša najveći gubitnik među vodećim hrvatskim političarima.
Dosad mu je ipak uspijevalo prebroditi krize. Veliko je pitanje hoće li mu to uspjeti ovoga puta. Jer Budiša zasad nema platformu s koje bi mogao djelovati.
Gledajući Budišinu političku vitu u samostalnoj Hrvatskoj i dovodeći je u kontekst s njegovim stalnim porazima, moramo postaviti pitanje zašto se Budiša uopće upustio u avanturu vođenja jedne stranke koja nije odgovarala njegovoj političkoj filozofiji do proglašenja hrvatske neovisnosti. Kao »proljećar« trebao je biti bliži socijaldemokraciji.
No čini nam se da su vodeći ljudi u hrvatskom političkom životu na prijelazu iz Jugoslavije u Hrvatsku stvarali političke stranke više zato da bi zadovoljili vlastite ambicije, nego što bi imali uporište u nekoj ideologiji ili konkretnom političkom programu. Zapravo nijedna stranka u Hrvatskoj, osim HSS-a, nije imala neku veću tradicijsku i ideološku pozadinu. Dakako, osim postkomunista pod nazivom Stranka demokratskih promjena, ali njena je ideologija na kraju Jugoslavije bila potpuno mrtva.
Liberali u Hrvatskoj nikad nisu bili organizirani ni u nekoj sićušnoj stranci. Bilo je istaknutih liberalnih ličnosti, stranke nije bilo. I onda se netko sjetio da stvori Socijalno-liberalnu stranku.
Zvuči čudno, jer liberalizam nema neke veće veze sa socijalizmom ili socijalom uopće. Liberalne stranke u Zapadnoj Europi stranke su srednjega staleža, pa čak i visokih buržujskih slojeva. U Njemačkoj se ponekad kaže da su liberali oni građani koji ne idu u crkvu.
U svakom slučaju, europski liberali su individualisti, anticrkveno raspoloženi, skloni kapitalizmu gotovo do ekscesa, protivnici velike uloge države u društvu, veliki kritičari sindikalnih gibanja, nacionalno indiferentni itd.
Svega toga u Hrvatskoj godine 1989., kada je bio uspostavljen Socijalno-liberalni klub, nije bilo. Pa ipak je osnovan HSLS.
Nije trebalo dugo čekati da dođe do krize u toj vrlo heterogenoj stranci. Sukob Gotovca i Budiše bio je sraz više drukčijih psihologija nego političkih ideja i pragme.
Najveći uspjeh Budiša je postigao sklopivši savez sa novopečenim socijaldemokratima, ali kao što se sad vidi, to je bio i njegov najveći poraz u smislu tempirane bombe. Poraz je došao sa zakašnjenjem, ali toliko silovito da je Budišu izbacio iz političke igre.
Apsolutno je neshvatljivo zašto je Budiša u svojim političkim pothvatima skoro uvijek igrao samo na jednu kartu. Zašto nije imao alternativu kada je izgubio na posljednjim predsjedničkim izborima. Mogao je postati predsjednikom Sabora ili šefom diplomacije. To mu je pripadalo kao predsjedniku druge po snazi stranke u pobjedničkoj koaliciji.
Budiša se odlučio na sjedenje između dvije stolice, a to na dulji rok nije bilo izvedivo. Na kraju nije mogao više kontrolirati ni vlastitu stranku. Sada je Budiša u zrakopraznom prostoru. Ako ne smisli neku dosad neviđenu strategiju nestat će u povijesti.
Unatoč svim svojim slabostima, vladajuća petorica ostat će na vlasti do kraja svoga četverogodišnjeg mandata. Čak ako se socijalno stanje još više pogorša i ako Haag bude slao čitave hrpe optužnica protiv hrvatskih heroja, razjedinjena oporba neće moći srušiti premijera Račana i još manje predsjednika Mesića.
To bi Budiši trebalo biti jasno.
Ako bi se uključio u redove tzv. desnice bio bi to Budišin politički skok u bezdan. Desnica ima i previše »vođa« koji misle da im je Providnost odredila »spasiti« Hrvatsku od
»crvenih bandita«.Tek kad bi se od petorice odijelio HSS, stvari bi se temeljito promijenile. Zasad to ne izgleda mogućim. Račan je specijalist za političko preživljavanje, njega Budiša u sadašnjoj formi ne može ugroziti.
Uz sve rezerve Budiši se može preporučiti da napusti svoju dosadašnju stranku i postane svojevrstan »narodni vođa u pričuvi«. Nešto što je u Petoj Republici bio u Francuskoj general Charles de Gaulle. On je sjedio u svome dvorcu, rijetko davao izjave i strpljivo čekao svoj trenutak.
Onda kada se Peta Republika počela ubrzano raspadati, a znaci su bili štrajkovi, goleme ulične demonstracije, brzo mijenjanje vlada, strahovita zaduženost države i gubitnički kolonijalni ratovi, određene političke snage, svakako konzervativnog usmjerenja, pozvale su Charlesa de Gaullea da naciju izvede iz slijepe ulice.
I on je to sjajno izveo sve do situacije kad je i sam postao nepotreban. U međuvremenu je Francuska postala solidna država.
No moglo se dogoditi i nešto drugo. Naime, da je Francuska ozdravila bez nekoga velikog vođe. De Gaulle bi u tom slučaju ostao u svom dvorcu zapamćen samo kao velik general i ratni državnik.
I na kraju: bi li Budiša mogao postati hrvatski De Gaulle?
Možda. A možda i ne. U svakom slučaju, čini se da bi to mogao biti jedini izlaz iz njegove sadašnje političke paralize. Osim u slučaju ako je odredio da ode u mirovinu. U što je teško vjerovati.
Autor je novinar i publicist iz Kölna