Slobodna Dalmacija: 24. 09. 2001.

NA POMOLU "DŽENTLMENSKI" DOGOVOR ZAGREBA I LJUBLJANE OKO NUKLEARKE KRŠKO

HRVATSKA SLOVENIJI OPRAŠTA 200 MILIJUNA DOLARA DUGA

Sabor bi ratifikaciju dogovora o NE Krško morao uvjetovati čistim računima. Ne samo zbog, u najmanju ruku, 200 milijuna dolara razlike međusobnih potraživanja u korist Hrvatske, nego i zbog principa po kojima se kućanstva u Hrvatskoj bez pardona isključuju zbog neplaćenih računa HEP-u

Piše: Olga RAMLJAK

Pred saborsku raspravu o "slovenskom paketu", u kojem su sporazumi o granici i o korištenju NE Krško, Vlada je dogovor sa Slovenijom ocijenila međudržavnim poslom najvišeg značaja. Za potporu dogovoru Račan — Drnovšek poslužila je čak i prijetnja izostavljanjem Hrvatske izvan eventualnog budućeg sanitarnog koridora EU-a vezanog za borbu protiv terorizma.

U javnosti su pri tome sporne samo neke odredbe iz Sporazuma o granici između dviju država, dok se dogovor o NE Krško uzima bezrezervno kao pozitivno rješenje za hrvatsku stranu. On se doista takvim i čini na prvi pogled, jer stvari vraća na početno načelo zaštite ravnopravnosti definirano još sporazuzmom izvršnih vijeća Slovenije i Hrvatske 1970. godine i potvrđenim aneksom toga sporazuma 1982. godine, te Samoupravnim sporazumom o uređenju međusobnih prava i obveza osnivača i NE Krško.

Oprošteni dugovi

Vraćanje na početak znači da će HEP dobivati struju iz Krškog po cijeni od 2,5 do 3,5 cente po kilovat satu, što je daleko jeftinije od sadašnjih nabavnih cijena, te da mu je taj izbor načelno osiguran 20 godina, koliki je životni vijek nuklearke u Krškom. Nadalje, obje će strane postizanjem dogovora odustati od međusobnih potraživanja, a podijelit će troškove dekomisije (zatvaranja elektrane) i zbrinjavanja radioaktivnog otpada.

Iza te poštene nagodbe stoje, međutim, različita polazišta slovenske i hrvatske strane - pravno-materijalna i stručna. Rečeno brojkama: dogovor će hrvatsku stranu stajati od 300 do 500 milijuna dolara za dekomisiju (zatvaranje) i zbrinjavanje otpada, 50 milijuna dolara za ranije jednostrane slovenske investicije u NE Krško.

Dogovorom se istodobno zauzvrat gubi pravna osnova za naplatu potraživanja od NE Krško koja su do ovoga mjeseca dosegla sumu od 360 milijuna DEM.

Isto vrijedi i za slovensku stranu koja od HEP-a utužuje 105 milijuna dolara za razliku u cijeni isporučene struje, amortizaciju i gubitke.

Razlika u ciframa, od kojih strane džentlmenski odustaju, nije samo u odnosu 105 prema 180 milijuna dolara: NE Krško jednostranom odlukom ne isporučuje struju HEP-u još od srpnja 1997. godine. Dogovorom je predviđeno da isporuka hrvatskoj strani započne u srpnju 2002. godine. Svaki mjesec bez struje iz NE Krško HEP, po njegovoj računici, stoji oko 10 milijuna DEM (troškovi kapitala i zamjenskih izvora struje), pa se toliko redovito mjesečno fakturira NE Krško. Sadašnja će ukupna potraživanja s tog naslova narasti do početka isporuke struje za daljnjih stotinjak milijuna. Dogovor, međutim, ne predviđa nikakvu naknadu HEP-u za period do ponovne isporuke struje.

Nadalje, s pravnog aspekta prihvaćanje troškova dekomisije i zbrinjavanja radioaktivnog otpada nova su obveza Hrvatske koje nije bilo u dosadašnjim partnerskim ugovorima i sporazumima.

Da bi provela dogovor sklopljen u Rijeci početkom ljeta — Slovenija mora najprije denacionalizirati NE Krško. Slovenska je vlada, naime, 1998. donijela Uredbu o preoblikovanju NE Krško p.o. u javno poduzeće NE Krško d.o.o., čiji je jedini osnivač Republika Slovenija. Hrvatska je zbog toga pokrenula inicijativu za ocjenu ustavnosti ove uredbe, ali se Ustavni sud Slovenije još nije o tome očitovao.

Uz to, neriješeni su sudski sporovi koje su pokrenule obje države: 1998. Slovenska strana je tužila HEP koji je odbio plaćati jednostrano određenu cijenu struje i troškova i s tog naslova potražuje 105 milijuna dolara; 1999. godine HEP je uzvratio tužbom zbog troškova nastalih uskratom struje i troškova kapitala koji do srpnja 2000. godine iznose 114,9 milijuna dolara.

Zanimljivo je da su se i hrvatski i slovenski sud proglasili nenadležnim u ovim sporovima, a da se nisu pozvali na Ugovor o energetskoj povelji, čije su potpisnice obje države. Povelja u čl. 27. predviđa rješenje spora diplomatskim kanalima, a ako to nije moguće i ako ugovorom dviju strana nije drukčije uređeno — spor se rješava pred — ad hoc sudištem. Ugovor dviju strana predviđao je paritetni odnos ulaganja, vlasničkih i upravljačkih prava u korištenju struje, te arbitražu za rješavanje sporova.

Raspadom zajedničke države počele su, međutim, "igre bez granica" u kojima je Slovenija raznim računicama pokušavala umanjiti vlasnički udio Hrvatske nudeći joj u jednom času svega 29,3 posto vlasništva, ishoditi prelazak na kupoprodajni odnos, da bi 1998. Uredbom o preoblikovanju hrvatski partner bio u cijelosti izvlašten. Na upravljačko-kadrovskom planu paritetni odnos zapošljavanja sveo se na 1:5 u korist slovenske strane, bez hrvatskog učešća u upravljačkom kadru, a udio hrvatskih tvrtki u poslovanju elektrane u stalnom je padu.

Poziv na oprez

Zadnja godina primirja bila je 1997. kada su oba partnera prihvatila bilancu NE Krško. Iste godine uslijedio je jednostrani prekid isporuke struje Hrvatskoj, a potom pumpanje troškova i amortizacije na slovenskoj strani, na što je Hrvatska uzvratila visokim troškovima nabave zamjenske energije.

Te su igre rezultirale i lošim poslovanjem nuklearke do te mjere da je slovenski parlament osnovao posebno povjerenstvo za provjeru njezina rada i način prodaje hrvatske struje drugim kupcima.

Hrvatski stručnjaci za energetiku odlučno brane riječki dogovor jer izgrađena elektrana osigurava stabilnu i jeftinu opskrbu strujom i s računicom da će ona biti za 5 do 10 posto skuplja za troškove dekomisije (zatvaranja) i zbrinjavanja otpada. Prihvaćanje te obveze ocjenjuju realnim nakon što se početni plan izgradnje sveo samo na elektranu u Krškom.

No hrvatski pravnici sigurni su da su sudskim putem ili međunarodnom arbitražom mogli ishoditi pozitivna rješenja za hrvatska potraživanja koja su daleko veća od slovenskih. Da blamažu sa slovenskom nacionalizacijom elektrane i ne spominjemo.

U kojoj mjeri će džentlmenski dogovor i nagodba uvažiti ove činjenice — tek će se vidjeti. Dosadašnje ponašanje slovenske strane upućuje u najmanju ruku na oprez.

Pri utvrđivanju budućih odnosa ne treba zanemariti ni antinuklearno raspoloženje koje je Hrvatsku već ostavilo bez slovenskog partnerstva za izgradnju nuklearke na njezinu prostoru, jer je Slovenija proglasila jednostrano moratorij na investicije u nove nuklearne elektrane. Uz to, kao što hrvatski put u Europu vodi preko Slovenije, tako slovenski put u Europu ide preko Italije i Austrije — zemalja izrazito antinuklearne politike.

"Čist račun..."

Sabor bi stoga ratifikaciju dogovora o NE Krško morao uvjetovati obvezom pridržavanja principa "čist račun — duga ljubav". Ne samo zbog, u najmanju ruku, 200 milijuna dolara razlike međusobnih potraživanja do srpnja 2002. godine u korist Hrvatske, nego i zbog principa pravne države i tržišnih odnosa. Po njima se, naime, kućanstva u Hrvatskoj bez pardona isključuju zbog neplaćenih računa HEP-u, a njihova ukupna dugovanja HEP-u manja su od 50 milijuna dolara.

Što bi tek na džentlmensko opraštanje 200 milijuna dolara rekli hrvatski štediše Ljubljanske banke koji već 10 godina proživljavaju agoniju pravde na slovenski način?