Priča o braniteljima Vukovara deset je punih godina lebdjela u zrakopraznom prostoru između dnevnopolitičke pragme i visokoparnih i ispraznih zaklinjanja u metafiziku grada heroja. Vukovarska elegija puno se desetljeće punim grlom pjevala sa svih političko-propagandnih govornica bivše vlasti, a iz razvalina, batrljaka i humaka sravnjenoga grada modelirao virtualni model državotvorstva s neumitnim predznakom žrtve. Karocali su se u pravcu Vukovara vlakovi slobode nakićeni barjacima, lentama i razdraganim dužnosnicima, pod sablasnim ostacima vodotornja svečarski se slavilo simboliku njegova otpora, te retroaktivno i na sav glas prisezalo na lažnu odanost mučeniku. Mit o Vukovaru kao gradu heroju bez živih heroja filigranski je krojen prema selektivnim potrebama režima i jedinoga neupitnog hrvatskog velikana, pri čemu su — nimalo slučajno — mrtvi vukovarski junaci bili puno podesniji od živih. Njihove kosti lako se pretvore u političke hostije jer njihova usta zauvijek šute.

I bez dubljega ulaženja u sve aspekte tragike grada na Vuki, bez raščlanjivanja razloga zbog čega mu je namijenjena vojna pomoć misteriozno završavala u Hercegovini, pa čak i ako se previdi svojedobno hapšenje i brutalno mučenje zapovjednika njegove obrane od vojne policije i tajnih službi — o licemjerju tabuizirane istine o Vukovaru koja je ustrajno fabricirana iz Tuđmanova političkog laboratorija, svjedoči već i gola faktografska činjenica: za dugih deset godina HDZ-ove vlasti nikad nije dopušteno svečano postrojavanje vukovarskih branitelja.

Vesna Škare-Ožbolt, bivša dužnosnica predsjedničkog Ureda, izjavila je ovih dana kako branitelji Vukovara nikad nisu svečano postrojeni zato jer se na popisima našlo čak šest tisuća boraca. Budući da je bivša vlast to smatrala pretjeranom brojkom, nejasno je zašto nije i raskrinkala one koji se lažno predstavljaju; ako je radi šake lažnih domoljuba istinskim vukovarskim borcima deset godina osporavana čast i moralna zadovoljština, odakle ikome od bivših vlastodržaca obraza da hine tronutost i pijetet pri spomenu Vukovaraca i njihove žrtve? I djetetu je, međutim, jasno kako se iza stvarne borbe za Vukovar već godinama bije politička bitka za monopol nad istinom o Vukovaru, pri čemu se živi svjedoci ispostavljaju kao fatalna smetnja poželjnim i dosad oficijelnim projekcijama jedne goleme ljudske drame.

Šporki prsti politike nisu se bez vraga upleli ni u prošlonedjeljno postrojavanje bivših pripadnika 204. vukovarske brigade; na bojkot tobože ovorežimskoga uprizorenja pozivali su, ucijenjeni višegodišnjim podzemnim pritiscima, jednako zdušno pojedini dojučerašnji zapovjednici obrane grada kao i ljuti verbalni bojovnik Anto Đapić. Ma što stajalo iza otpora ovome skupu, 1200 vukovarskih branitelja, prvi put nakon rata, napokon se našlo u prilici postrojiti ispod svojega ratnog stijega i ponosno pogledati Hrvatskoj u oči. Pa i svima onima čija vukovarska optika ne podrazumijeva ljude od krvi i mesa; one iste kojima je pokojni Siniša Glavašević pred smrt poručivao: "Grad — to ste vi."