Novi list: 06. 10. 2001.

Nakon Tuđmana demokracija odlazi u drugu krajnost

U svadi oko uredbi čudno je da Vladu za uzurpaciju optužuje Sabor koji nema prave inicijative, pa mu se zapravo i nema što uzurpirati. Prava pozadina neuroze u SDP-u je neučinkovitost Vlade. Šef države je razvlašten, Sabor neinicijativan, a Vlada ne uspijeva pokrenuti pozitivnu energiju u Hrvatskoj

Piše: Branko Podgornik

Samo što je premijer Račan u Varaždinskim Toplicama najavio da bi petorka uskoro trebala zakoračiti u drugi dio mandata, u kojem će njezina vlast morati postati djelotvornijom nego do sada, vladajuću je koaliciju prošli tjedan pogodio novi val unutarnjih trzavica. Dok su trzavice dosad najviše zahvaćale HSLS, neuroza je odjednom izbila i u redovima socijaldemokrata, što je došlo na vidjelo u Hrvatskom saboru koji je kritizirao Vladu da donošenjem nekih uredbi zloupotrebljava svoje ovlasti.

Doista, glavni sudionici tog iznenađujućeg okršaja između Sabora i Vlade upravo su istaknuti članovi SDP-a i potpredsjednici parlamenta - Zdravko Tomac i Mato Arlović. Oni su, svaki na svoj način, bili glavni kritičari činjenice da je Vlada Ijetos s nekoliko uredbi promijenila zakone koje je prethodno donio Sabor. Opozicija i ostale stranke petorke u tom su okršaju uglavnom statirale, što je i samog Ivicu Račana najviše pogodilo, jer je dobio udarac iz vlastite kuće.

Stoga se uvrijeđenom premijeru, koji inače ima jake živce, “prelila čaša”, pa je Vlada prekjučer otišla u drugu krajnost i uzvratila udarac Saboru, predloživši mu da donese zakon po kojem Vlada ubuduće više ne bi donosila nikakve uredbe, To Vladino potpuno odricanje od uredbi, dakako, nije nimalo razuman ishod iz incidenta. Svugdje u demokratskom svijetu vlade moraju povremeno donositi uredbe, najčešće kada se parlament ne može sastati - oko Božića i za godišnjih odmora.

Tim manevrom, očito, premijer želi pred javnošću vratiti narušeno dostojanstvo i dovesti Sabor, a posebno svoje bliske suradnike iz SDP-a, u situaciju da ga gotovo na koljenima mole da Vlada ipak zadrži ovlast za povremeno donošenje uredbi. U suprotnom, Banski dvori počeli bi sazivati izvanredne sjednice Sabora i odvlačiti zastupnike na posao s božićnih blagdana ili s jadranskih plaža, tako da nikad ne bi imali predaha.

Rezultat svega toga moglo bi biti Račanovo discipliniranje vladajuće većine u parlamentu, jer se u njemu doista dogodila neobična stvar. Sabor je deset godina tolerirao bivše HDZ-ove vlade koje su natiskale čak 444 uredbe, a za uzurpaciju je optužio Račana i koalicijsku vladu koja je u dvije godine donijela samo njih 10. Ako ništa drugo, to potvrđuje da je demokracija u Hrvatskoj u posljednje dvije godine doista napredovala velikim koracima.

Štoviše, incident s uredbama pokazuje da je demokracija u Hrvatskoj u mnogočemu otišla u drugu krajnost od one koju je deset godina prigušivala osobna vlast predsjednika Tuđmana. Danas se u hrvatskoj politici sve manje zna tko pije, a tko plaća.

Nije li paradoksalno da su optužbe Vladi za uzurpaciju stigle iz poslušnog Sabora koji unatoč proširenim ustavnim ovlastima gotovo i nema političkih inicijativa, pa mu se i nema što uzurpirati? S druge strane, predsjednik Mesić, koji previše često politički improvizira, izgubio je široke ovlasti, a Vlada - koja je dobila ovlasti nastoji ih što više deregulirati i osloboditi se odgovornosti čak i tamo gdje njezinu ulogu nitko drugi ne može zamijeniti. Ukratko, Sabor je neinicijativan, Predsjednik razvlašten, a Vlada već dvije godine ne uspijeva pokrenuti pozitivnu energiju u građanima i političkim snagama u Hrvatskoj.

Upravo činjenica da Vladi reforme teško polaze za rukom i da sporo daju rezultate, prava je pozadina neuroze koja je zavladala u redovima vladajuće koalicije, a u posljednije vrijeme osobito u SDP-u. Socijaldemokrati su i prije tri tjedna na savjetovanju u Varaždinskim Toplicama opet od svog šefa zahtijevali veću učinkovitost Vlade, u strahu da će se njihova bezrezervna podrška Račanovoj ekipi, kad ona bude morala otići s vlasti, slomiti najviše na leđima SDP-a.

Premijer, doduše, još je ovoga ljeta najavio da će početi povlačiti odlučnije poteze, nakon što je dobio čvrstu podršku Sabora za izručenje dvojice generala Haagu. Međutim, okliznuo se već na sljedećem koraku, kada je parafirao ugovor o granici sa Slovenijom, za koji nije dobio gotovo nikakvu potporu u zemlji. Od predložene granične crte u Piranskom zaljevu, prema neslužbenim informacijama, ogradili su se čak i neki članovi najnovije Državne komisije za granice, tvrdeći da je granica na moru rezultat političke odluke. Stoga su promatrači tu Račanovu iznenadnu odlučnost protumačili kao nešto drugo - kao buđenje njegove samovolje - a premijer je tome doskočio tako što je početkom tjedna progutao tu gorku epizodu i najavio da će sam tražiti međunarodnu arbitražu za granicu sa Slovenijom.

Tako je Račan potvrdio jednu od svojih pozitivnih osobina - da neće tvrdokorno inzistirati na rješenjima koja se pokažu lošima. S druge strane, morao je odustati od tog prijedloga ako u ovom trenutku želi okupiti partnere u vladajućoj koaliciji i učvrstiti njihovu podršku za Vladine planove u drugom dijelu mandata. To mu, međutim, sve teže polazi za rukom. Nije riječ samo o izbijanju neuroze u SDP-u, nego i o tome da se opet aktiviraju trzavice unutar HSLS-a, zbog ministra Tušeka, a i iz oporbenih redova sve se glasnije najavljuju prosvjedi protiv neučinkovitosti vlasti.