Vjesnik: 10. 10. 2001.

Milošević optužen za ratne zločine u Hrvatskoj

Od 8. listopada 1991. u Hrvatskoj traje međunarodni oružani sukob i djelomična okupacija Republike Hrvatske, ističe se u optužnici / Milošević je osobno kazneno odgovoran za zločine koje je planirao, poticao, naređivao, izvršavao ili u čijem je planiranju, pripremanju, provedbi ili bilo čemu drugome pomagao kao sudionik/ Kao suučesnici u zlodjelima navode se Borisav Jović, Branko Kostić, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Aleksandar Vasiljević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Tomislav Simović, Milan Martić, Milan Babić, Vojislav Šešelj, Momir Bulatović...

HAAG, 9. listopada (Od Vjesnikove dopisnice) - Haaški je sud u utorak objavio optužnicu kojom je bivši jugoslavenski lider Slobodan Milošević optužen za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj. U 32 točke optužnica tereti Miloševića za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te povrede ratnih prava i običaja. Bitna je i dalekosežna ocjena naravi sukoba u Hrvatskoj koja se navodi u optužnici: »Između 1. kolovoza 1991. i lipnja 1992. godine u Hrvatskoj je bilo stanje oružanog sukoba. Do 7. listopada 1991. godine taj je sukob po prirodi bio unutarnji. Od 8. listopada u Hrvatskoj traje međunarodni oružani sukob i djelomična okupacija Republike Hrvatske«.

Na 21 stranici optužnice, koju je potpisao portugalski sudac Almiro Rodrigues, daje se presjek ratnih zbivanja u Hrvatskoj i Miloševićeva uloga u njima, koji je u to vrijeme bio predsjednik Srbije.

Po svim elementima, ona je dosad najdetaljniji prikaz umiješanosti srbijanskog vrha u zbivanja u Hrvatskoj početkom devedesetih.

Glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte u uvodu je istaknula da Milošević nije osobno počinio niti jedno ubojstvo niti je nazočio sistematskom uništavanju sela po Slavoniji. No, Milošević je »osobno kazneno odgovoran za zločine opisane u optužnici koje je planirao, poticao, naređivao, izvršavao ili u čijem je planiranju, pripremanju, provedbi ili bilo čemu drugome pomagao kao sudionik«. U obrazloženju optužnice ističe se da, »upotrebljavajući riječ izvršavao, tužiteljica ne namjerava sugerirati da je optuženik fizički izveo bilo koje od zlodjela za koje ga se osobno tereti. Izvršavanje se u optužnici odnosi na sudioništvo u zajedničkom kriminalnom pothvatu kao suučesnik«.

Sve 32 točke optužnice spominju suučesničku Miloševićevu ulogu. Navedena lista suradnika upućuje - slično kao i još nekoliko novijih dokumenata haaškog Tribunala za ratne zločine - na osobe kojima će uskoro optužnice biti uručene ili otpečaćene zbog uloge koju su imali tijekom sukoba.

Optužnica spominje neke od suučesnika zlodjela poput Borisava Jovića, Branka Kostića, Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Aleksandra Vasiljevića, Jovice Stanišića, Franka Simatovića, Tomislava Simovića, Milana Martića (koji je već optužen zagrebačkom optužnicom za bombardiranje hrvatskog glavnog grada), Milana Babića, Vojislava Šešelja, Momira Bulatovića...

Posebnost je optužnice da popisu »krajina« po Hrvatskoj kao »specifičnih tvorevina srpskih pobunjenika (Slavonija, Baranja i istočna Slavonija, zatim zapadna Slavonija, SAO krajina, Republika Srpska Krajina)« dodaje i »Dubrovačku republiku«.

Također se definiraju uloge različitih elemenata srpske ratne osvajačke mašinerije - JNA, obavještajnih službi (pogotovo KOS-a čija je uloga opširno opisana), MUP-a, teritorijalne obrane te paramilitarnih postrojba.

Optužnica za Miloševića pokrila je sve vrste potpore, od slanja regularnih trupa i dobrovoljaca do izravne financijske i logističke pomoći. U akcijama namijenjenim čišćenju »trećine teritorija Republike Hrvatske« od »Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva«, navodi se u optužnici, sudjelovale su snage iz Srbije, Crne Gore.

Dobrovoljci su djelovali pod nadzorom i u koordinaciji sa JNA, a Miloševiću se spočitava da je imao stvarnu kontrolu nad agentima MUP-a i špijunima službe sigurnosti, koji su »usmjeravali i podržavali političke vođe lokalnih Srba, srpske policijske i sigurnosne snage, uvodili srpske dobrovoljačke skupine u Hrvatsku i podupirali njihove aktivnosti«. Stoga je Milošević, kao nadređeni odgovoran za njihova zlodjela.

U 32 točke optužnice spominje se organiziran progon stanovništva od kolovoza 1991. do lipnja 1992. godine. U sastavu srpskih snaga u tome razdoblju, prema optužnici, bile su jedinice JNA, lokalne postrojbe Teritorijalne obrane, jedinice TO iz Srbije i Crne Gore, lokalne jedinice srpskog MUP-a, te paramilitarne skupine.

Uz Miloševića, u pripremama i provedbi akcija čišćenja sudjelovao je »izvjestan broj znanih, ali i nepoznatih osoba«.

Navodi se istjerivanje oko 170 tisuća Hrvata i nesrba, uključujući deportaciju pet tisuća Iločana, 20 tisuća Vukovaraca i nasilno iseljenje 2500 stanovnika Erduta, a uključeno je i uništavanje kulturnih spomenika.

Optužnica pokriva izgon, ubijanje i smaknuća na području zapadne Slavonije i »krajine«, uključujući i akcije Martićeve policije u Škabrnji, Saborskom i Nadinu, vukovarsku bolnicu i teror po Slavoniji, gdje se u tekstu optužnice ističe uloga Arkanovih paravojnih jedinica.

U dijelu optužnice, posvećenom zločinima protiv čovječnosti i teškim povredama prava i običaja rata, te povredama Ženevskih konvencija, spominju se brojni logori za zatočene Hrvate na prostoru od Crne Gore, preko srpskih gradića do »krajine«. Taj kriminalni pogon nije uspio do kraja realizirati plan čišćenja »srpskih« prostora oko Dubrovnika, konstatira optužnica, no projekt etničke metle postigao je zamišljeno na teritoriju »krajine«.

Pažnje vrijedan navod optužnice je spominjanje ključne uloge Momira Bulatovića u napadu na primorske gradove, što će vjerojatno voditi i prema njegovoj optužnici.

To također znači da nedavno objavljena dubrovačka optužnica nije zaokružen sudski dokument. Optužnica ne štedi Miloševića i dokazima potkrepljuje njegove apele na stvaranje »velike Srbije«.

Miloševićeva je optužnica dosad jedan od najbolje elaboriranih haaških dokumenata, a među razlozima zašto nema općenitosti toliko karakterističnih za rane dokumente Tribunala, je i to da je glavna tužiteljica Carla del Ponte iskoristila otvaranje izvora podataka, smirivanje situacije u regiji, promjenu režima u Beogradu, a velik broj dokumenata stigao je i iz Hrvatske.

Glavnina dragocjenih podataka o odgovornosti osobe kojoj je to bilo najteže dokazati čvrstim, konkretnim , materijalnim dokazima (često je priznavala glavna tužiteljica) stigla je ipak iz glavnih gradova velikih sila.

Carla del Ponte je doslovno pritisnula obavještajne službe Britanije, Francuske, Sjedinjenih Država i još nekoliko zemalja prisutnih na Balkanu i pravi dokazi - napokon su došli.

Za nekoliko tjedana slijedi i optužnica za događaje u BiH, obećala je Del Ponte, koja će biti tri do četiri puta opširnija od hrvatske, a uključivat će, prvi put, odgovornost za genocid.

Područja čišćenja i ratnih operacija obuhvaćaju, prema haaškoj optužnici - »srpsku autonomnu oblast (SAO) krajinu«, SAO zapadnu Slavoniju, SAO Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, te Dubrovačku republiku.

Optužnicu je nakon uobičajene provjere - što je dio propisane procedure Haaškog suda za ratne zločine i prolazi je svaka optužnica prije objavljivanja - potpisao Portugalac Almiro Rodrigues.

Kao najbliži suradnici Slobodana Miloševića navodi se kompletan srbijanski vrh: general JNA Aleksandar Vasiljević, šef Sigurnosne uprave JNA do 8. svibnja 1992. i agenti KOS-a u službi potpore i veze s pobunjenim krajevima u Hrvatskoj. Navodi se povezanost krajiških vođa Martića ili Babića i glavnih igrača u Beogradu, posebno Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića.

Ključna osoba u angažiranju srpskih dobrovoljaca u Hrvatskoj, kao i ostalih srpskih snaga upletenih u zločine bio je Tomislav Simović. Radovan Badža Stojičić osobno je sudjelovao u zločinima, skupa s Arkanom Ražnatovićem i Vojislavom Šešeljem. Šešelj se napokon pojavljuje u tekstu haaških dokumenata i njegova uloga »od veljače 1991. godine«, upućuje optužnica, jest »regrutiranje i oblici potpore« srpskim dobrovoljcima većinom nazivanima »četnici«, »šešeljevci« ili »Šešeljevi ljudi«.

Momir Bulatović, kao predsjednik Crne Gore, u razdoblju je ratnih aktivnosti uredno opskrbljivao osvajački stroj crnogorskim vojnicima i dobrovoljcima, policijom, jedinicama teritorijalne obrane, sve skupa u sastavu JNA.

Prema optužnici, Milošević i suradnici s liste, koja još nije zaokružena, davali su pomoć i naloge političkim vodstvima »krajina«; osiguravali »financijsku, materijalnu i logističku« podršku »regularnim i neregularnim vojnim snagama potrebnim za preuzimanje prostora i za zamjetno uklanjanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva«. Sudjelovali su u »stvaranju, financiranju, opskrbi, podržavanju i vođenju« specijalnih snaga RS, formiranih, prema optužnici, da bi u svrhu zajedničkog krininalnog pogona proveli ratne zločine. Isto vrijedi i za srpske paramilitarce i neregularne jedinice, koje optužnica razlikuje.

Milošević i njegovi suradnici planirali su i preuzimanje »krajina« i »Dubrovačke republike« uz izgon nesrpskog stanovništva; preuzeli nadzor nad JNA koja je sudjelovala u svim akcijama iz optužnice; pomagali dobrovoljačkim jedinicama iz Srbije, kao i odredima TO na istome zadatku; pridonosili tome da tijela vlasti u Srbiji prihvate adekvatne zakone vezane za angažman JNA, TO i srpskih dobrovoljaca u Hrvatskoj; sve su to plaćali, financirajući srpsku vojsku, policiju i neregularne jedinice koje su po Hrvatskoj činili zločine.

Napokon, listu optužbi zaključuje ona da su Milošević i suradnici »kontrolirali, koristili ili na druge načine upotrebljavali državne medije u Srbiji kako bi manipulirali javnim mnijenjem, šireći pretjerane ili lažne vijesti o napadima Hrvata na srpski narod, želeći stvoriti atmosferu straha i mržnje među Srbima u Srbiji i Hrvatskoj. Propaganda srpskih medija bila je značajno oruđe koje je pridonijelo zločinima u Hrvatskoj«, navodi se, među ostalim u optužnici.

Lada Stipić-Niseteo

Točke optužnice

Nasilje svih vrsta (točka 1. optužnice)

- Vukovar, Dalj, Lovas, Erdut, Saborsko, Voćin, Tovarnik;

- granatiranje Dubrovnika;

- istjerivanje 170 tisuća Hrvata sa »srpskih« teritorija, uključujući deportacije iz Iloka, Vukovara, Erduta;

- uništenje spomenika i sakralnih objekata u Vukovaru, Erdutu, Lovasu, Šarengradu, Bapski, Tovarniku, Voćinu, Saborskom, Škabrnji, Nadinu, Bruški, Dubrovniku

Istrebljenje, umorstvo, nezakonito ubijanje (točke 2. do 5. optužnice)

- zločin šešeljevaca u Voćinu, akcije po »SAO krajini«;

- zločini Martićeve policije u Dubici, Cerovljanima, Baćinu

- udar JNA i Martićeve policije na Saborsko, Poljanak i Lipovanić

- pohod specijalne jedinice JNA iz Niša na zaselak Vukovići kod Poljanka;

- Škabrnja u studenome nedjelo je kombiniranih jedinica JNA i Martićeve policije, pohod se nastavio idući dan na obližnji Nadin, ponovno na preživjele stanovnike Škarbnja i na Brušku;

- smaknuće ranjenika iz vukovarske bolnice (pokriveno posebnom optužnicom tribunala - 255 žrtava);

- po Slavoniji je ordinirao Arkan s »tigrovima« kojima optužnica pripisuje smaknuće hrvatskih zatočenika u policijskoj zgradi u Dalju, gdje se dovode u vezu Arkan i politički vođa Goran Hadžić;

- u akcijama osim Ražnatovićevih paramilitaraca sudjeluju elementi srpske teritorijalne obrane;

- zločini nisu poštedjeli ni mađarsku manjinu u mjestima Dalj, Erdut i Erdut Planina;

- optužnica slijedi Arkanov krvav trag u Ćeliji i selu Klisa;

- u razdoblju čišćenja Slavonije dio se zatočenika odvodi na prostor »republike srpske«, optužnica govori o »tisućama Hrvata«, a u nekima akcijama sudjeluju i specijalci »Državne bezbednosti« (uhićenje i potom smaknuće u selu Grabovac).

Mučenje, zatočenje, nehumana djela (točke 6. do 13. optužnice)

- logori u kojima su bili zatočeni Hrvati u Crnoj Gori (Morinje, Kumbor), poljoprivredno dobro u Srbiji, Stajičevo, vojarna u Bileći (BiH). Kasarne su pod upravom JNA i time se aktivno uključila u povredu ratnoga i humanitarnog prava. Mjesta zatočenja su također Vukovar, Dalj, Erdut, Borovo Selo, Opatovac

Deportacija, prisilno premještanje (točke 14. do 16. optužnice)

- Milošević je sa suradnicima angažiran u prisilnu preseljenju nesrba sa »srpske« trećine Hrvatske, veli optužnica, spominjući u ovom dijelu neke od jedinica JNA, TO i dobrovoljaca - paramilitaraca (»Beli orlovi«, Šešeljevi ljudi, Dušan Silni, Arkanovi »tigrovi«). Opisana je taktika djelovanja (opkoljavanje, prijetnje, ultimatumi, nasilje, ubijanje, izgoni). U međunarodnom je pravu to zločin protiv čovječnosti i teška povreda Ženevskih konvencija.

Rasprostranjeno razaranje, pljačka javne ili privatne imovine (točke 17. do 20. optužnice)

- akciju etničkog čišćenja pratila je organizirana i rasprostranjena pljačka u Dalju, Ćelijama, Vukovaru, Erdutu, Lovasu, Šarengradu, Bapski, Tovarniku, Voćinu, Saborskom, Škabrnji, Nadinu i Bruški

Dubrovnik (točka 21. do 32. optužnice)

- aktivnosti zrakoplovstva, mornarice i pješaštva JNA, postrojbi specijalne policije iz Srbije i Crne Gore pod zapovjedništvom JNA i »pod efektivnom kontrolom Slobodana Miloševića i ostalih članova zločinačkog pothvata posebno Momira Bulatovića«, te Teritorijalne obrane. Za trajanja akcije ubijena su 43 civila. Optužnica vezana za Dubrovnik kompletira se elaboriranjem pljačke po zaleđu grada (Brgat, Ćilipi, Dubravka, Gruda, Močići, Osojnik, Slano, Donja Ljuta, Popovići, Mihanići, Drivenik, Konavle, Plat, Čepikuće, Uškoplje, Gabrili, Pridvoje, Molunat, Donja Cibača, Karasovići, Zvekovica), glavnina opljačkanoga »prenesena je u Crnu Goru vozilima JNA«. (L.S.N)