Vjesnik: 15. 10. 2001.

HSLS je očito bolesniji, nego što sam »pacijent« pretpostavlja

U toj stranci nije samo članstvo podijeljeno, već i sam vrh stranke. Gotovo svi ministri počeli su djelovati kao zasebna, gotovo izvanstranačka skupina. Kako utvrditi zajedničku političku strategiju i rješavati dnevne političke probleme, koji su neminovni u koalicijskoj Vladi, kad, primjerice, Dražen Budiša, još neprikosnoveni autoritet u stranci, gotovo ne komunicira s potpredsjednikom Vlade dr. Goranom Granićem?!

ZAGREB, 14. listopada - Iako je Alojz Tušek došao, eto, već na pola svog ministarskog puta, njegovi donedavni stranački prijatelji zapravo još ne znaju kakav je bio njegov ukupan dosadašnji rad u Vladi, a i o toj ocjeni ovisi hoće li ga stranka, nakon što je iz nje isključen, zamijeniti nekim drugim. Nabrajajući sve teškoće zbog kojih čelništvo HSLS-a ne može ni brzo, ni lako niti »preko koljena« razriješiti »slučaj Tušek, v.d. predsjednika HSLS-a Jozo Radoš je rekao novinarima da će i ocjena Tušekova rada biti važna za njegov položaj. »Procjena« traži vremena, pa će ministar, iako bez stranke, još neko vrijeme ostati na svom radnome mjestu.

Ako taj rad bude ocijenjen negativno, hoće li čelništvo HSLS-a ponuditi novog ministra? Teško je reći. Budući da je mnogo vremena trebalo za ocijeniti rad »starog« ministra, toliko će trebati i za procijeniti kvalitete eventualno novoga: je li dovoljno stručan, ima li podršku »stranačke baze«, pripada li baš određenoj regiji koja ima »pravo« na ministra, kojoj neformalnoj dužnosti u HSLS-u pripada (da ne poremeti balans!), je li prihvatljiv koalicijskim partnerima i, posebno, premijeru Ivici Račanu... O tome se već raspravljalo prošlih dvadesetak dana otkako je Statutarna komisija isključila ministra iz članstva stranke. Potrošeni su dani, i sati: na nedavnoj sjednici Malog vijeća četiri, na sjednici Velikog vijeća tri sata, a liberali nisu ništa pametniji!HSLS je očito bolesniji, nego što sam »pacijent« pretpostavlja. Ali, umjesto radikalne metode liječenja - »na ljutu ranu staviti ljutu travu« - sadašnje vodstvo stranke opredijelilo se za nastavak već tradicionalne politike: »odlučno, možda!« Problemi koji gotovo svakodnevno zahvaćaju stranku i traže hitno rješenje, i dalje se guraju pod tepih. Trenutačni predsjednik stranke smatra da će se rejting HSLS-a povećati, a stranka stabilizirati samo ako se izabere »nesvrstani put«: u miru stranku dovesti do sabora, kada će se izabrati novo vodstvo koje će potom, uz puni legalitet i legitimitet, odrediti daljnju strategiju HSLS-a. I zato se, očito, »kupuje« vrijeme - do ožujka.

Da to nije moguće, pokazuje »slučaj Cvjetović«, što ga vodstvo HSLS-a nije ni očekivalo niti predvidjelo. Naime, Malo vijeće stranke predložilo je Cvjetovića kao kandidata za novog potpredsjednika stranke, nakon što je Joško Kontić podnio neopozivu ostavku. Međutim, na Velikom vijeću taj dubrovački kadar nije dobio natpolovičnu većinu od ukupno 71 glasa - uspio je osvojiti »srca« samo 28 od 51 nazočnoga liberala. Zanimljivo je da su nesuđenom potpredsjedniku HSLS-a uoči glasovanja mnogi kolege unaprijed čestitali! Da stvar bude još jasnija: Cvjetović je jedan od onih koji se na srpanjskoj sjednici Velikog vijeća zalagao za punu suradnju s Haškim sudom!

Jozo Radoš je priznao na konferenciji za novinare da je neugodno iznenađen i nezadovoljan tim neizborom, jer »to pokazuje ne samo nepovjerenje prema Malom vijeću koje ga je predložilo već i zaoštravanje unutarstranačkih odnosa, što nije u interesu stranke«. Dakle, i on sam je dao tešku političku kvalifikaciju događaju.

Da se ni jedan problem ne uspijeva dovesti do kraja, pokazuje i Radošev sukob s generalom Petrom Stipetićem. Liberali nešto počnu, pa stanu ili čak krenu korak natrag. U stalnoj su defenzivi, što je razumljivo s obzirom na jačinu unutarstranačkih sukoba, ali nije prihvatljivo - s obzirom da se radi o ključnom koalicijskom partneru.

U HSLS-u nije samo članstvo podijeljeno, već i sam vrh stranke. Gotovo svi ministri počeli su djelovati kao zasebna, gotovo izvanstranačka skupina. Kako utvrditi zajedničku političku strategiju i rješavati dnevne političke probleme, koji su neminovni u koalicijskoj Vladi, kad, primjerice, Dražen Budiša, još neprikosnoveni autoritet u stranci, gotovo ne komunicira s potpredsjednikom Vlade dr. Goranom Granićem?!

Ne treba zaboraviti da su cijelo desetljeće to bila dva najbliža suradnika i da je Budiša imao toliko povjerenje u Granića da mu je dao najveće ovlasti, posebno kadrovske, ne tražeći čak ni povratne informacije. To nije jedini, ali je najdrastičniji primjer zahlađenja odnosa među čelnicima stranke.

Aleksa Crnjaković