Slobodna Dalmacija: 20. 10. 2001.

POVRATAK U PROŠLOST - ZLOČINI POBJEDNIČKE VOJSKE

I PARTIZANI SU UBIJALI, ZAR NE?

Ono što se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata ostavilo je gorak okus u ustima svih, kako obitelji smaknutih ustaških i domobranskih vojnika, tako i poštenih antifašista, zagovornika ideja po kojima se veličanstvenost ratnih pobjednika uvijek najbolje odražava u njihovim postupcima prema poraženima. Račun za krvavo orgijanje, unatoč činjenici da ga je već ozbiljno nagrizao zub vremena, uskoro bi mogao stići barem na simboličnu naplatu. To je ujedno i prilika da svaki zločin dobije svoje ime i prezime: ne toliko radi glancanja gore prošlosti, koliko radi nasušne ljudske potrebe za boljom budućnosti

Piše: Marina KARLOVIĆ - SABOLIĆ

Mirko Čondić u nečemu ipak ima pravo: u oba globalna svjetska sukoba nijedan ratni pobjednik nikada nije izveden pred lice pravde. To, dakako, ne znači da zločina s njihove strane baš nikada nije bilo, no uvriježena pravila juridičke igre u poslijeratnom su razdoblju ljubimcima božice Viktorije uvijek velikodušno dopuštale da u miru pišu povijest, bez prevelikog straha da će tamna mrlja zločina ikada pasti na svijetli obraz njihove pobjede.

Regula koju su, bez pretjeranog ustezanja, objeručke prihvatili i pobjednici s ovih naših prostora (ponajviše zbog vlastite nečiste savjesti, tvrde ratni gubitnici), ovih je dana dobila i službenu potvrdu da će uskoro doživjeti - remont. Vladini zaključci o potrebi procesuiranja svih ratnih zločina, pa i onih u kojima su sudjelovale partizanske jedinice NOB-a, nisu samo ostali na spretnom manevru kojim je premijer Račan prije nepunih šest mjeseci pokušao ugasiti politički požar nastao orgijanjem ekstremnijih desnih skupina oko lomače haaških optužnica. Oni su, očito, zašli u završnu fazu svoje operacionalizacije, pa bi Hrvatska, već očvrsnula u ulozi pravosudnog pokusnog kunića za treniranje globalne svjetske pravde, uskoro mogla postati prva država koja će pripadnike pobjedničke vojske iz Drugog svjetskog rata izvesti pred sud.

Iako i sam potpredsjednik Vlade Goran Granić čitavu priču o ratnim zločinima partizana spušta na simboličku razinu - najveći dio glavnih vinovnika, ali i neposrednih svjedoka krvavih obračuna s pripadnicima neprijateljske vojske, te s nepoćudnim civilima u tjednima koji su uslijedili nakon njihove predaje, već je odavno mrtav, a i ostali se nalaze u poodmaklim godinama - ovaj bi potez mogao izazvati lavinu negodovanja u SAD-u i Zapadnoj Europi. Nürnberško i tokijsko suđenje ipak su, smatraju neki, uspostavili ekskluzivno pravo saveznika na suđenje poraženima u Drugom svjetskom ratu. Princip kojim se danas rukovodi Haaški sud, a po kojemu ratni zločin nikada ne zastarijeva i nije pretplaćen samo za ratne gubitnike, mogao bi probuditi i njihovu nečistu savjest, posebice kad je riječ o nepotrebnom savezničkom iživljavanju bombardera nad Dresdenom, 50 tisuća Njemica silovanih nakon poraza Wermachta, Hirošime i Nagasakija, do danas ljudskim životima najskuplje plaćenim atomskim pokusima....

Povjesničar prof. dr. Dušan Bilandžić ipak smatra da je s pravnog gledišta još uvijek moguće procesuirati ratne zločine partizanskih jedinica jer prosječni pripadnik partizanskog pokreta danas ima između 76 i 85 godina.

"Iako je politička dimenzija afirmirala pravilo po kojemu se u svim prijašnjim ratovima nikada nije sudilo pobjednicima, naše doba mijenja tu praksu, i to snažnom tendencijom da se sudi svim počiniteljima zločina, bez obzira na to je li riječ o ratnim pobjednicima ili gubitnicima", pojašnjava Bilandžić, napominjući da je osnovna prepreka ovakvom revidiranju pravosudnih pravila nemogućnost procesuiranja djela koja u određenom trenutku nisu bila zapriječena zakonom.

"Pravni stručnjaci tek trebaju vidjeti je li ratni zločin, s obzirom na to da on ipak nikada ne zastarijeva, može biti izuzet od ovog pravila", zaključuje Bilandžić.

Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, tvrdi da za njega nema nikakve dileme: ratni zločin ne zastarijeva bez obzira na vremensku distanciju od 60 godina, on nema nacionalnost niti ideologiju, i nužno ga je procesuirati kako bi se na našim prostorima konačno stavila točka na Drugi svjetski rat.

"No, čudno je što je informacija o istragama protiv partizana došla iz vrha politike, a ne Državnog odvjetništva, što ostavlja gorak dojam da osnovni cilj kampanje nije utvrđivanje nečije osobne odgovornosti, nego puko podilaženje ekstremnoj desnici", upozorava on.

A upravo ratni zločini "onih drugih" bili su omiljena top-tema tranzicijskih stranputica kojima je posljednjih desetak godina vrludalo ovdašnje društvo. Demokratska vjetrometina koja je Hrvatskom zapuhala početom devedesetih na čistac je istjerala Bleiburg, Križni put, Jazovku, Daksu i ostale toponime za koje mlade generacije stasale sedamdesetih nikada nisu čule. Ako ih je netko i čuo, misteriozni celofan u koji su bile umotane priče o hladnokrvnim likvidacijama zarobljenih vojnika, ali i civila, bio je, ipak, prečvrst da bi probio medijsku šutnju koja je vladala punih pedeset godina.

Preko noći oni su - ne bez popratne petparačke mitomanije izgrađene izdašnom logističkom potporom HDZ-ove vlasti - spremno zamijenili Jasenovac i Staru Gradišku na listi vodećih nacionalnih stratišta. Nezgrapna želja da se u deset godina nadoknadi ono o čemu se punih pedeset godina nije smjelo razgovarati dovela je do tragikomičnih deformacija na društvenom biću mlade hrvatske demokracije, u kojima su se, pod krinkom svenacionalnog pomirenja, miješale kosti poginulih, afirmirao NDH kao ostvarenje vjekovne težnje za vlastitom državom i svjesno minorizirala uloga Hrvatske u antifašističkoj koaliciji. Logika po kojoj su upravo zločini partizana krunski dokaz da su u Drugom svjetskom ratu "svi bili podjednako krivi" u sebi je uvijek, ruku na srce, ipak krila puno snažniju želju za rehabilitacijom onih ustaških, nego za otvorenim raščišćavanjem svih zločina.

A upravo je ono najbolji put za stvaranje drukčije klime prema zločinima počinjenima u ime viših nacionalnih ili ideoloških ciljeva, tvrdi zamjenik premijera Goran Granić. Svih partizanskih, ali i ustaških, odvraća mu Fumić.

"Ne tražim procesuiranje svih ustaša, nego zločinaca među njima, od kojih je određeni broj još uvijek živ, od Nade Šakić do Ive Rojnice", upozorava on. I slučaj tužbe protiv generala Rade Bulata, kojemu udruga Hrvatski domobran pripisuje likvidacije domobrana i ustaša iako im on u vrijeme u koje su se one zbile ni fizički nije bio u blizini, Fumić tretira kao najobičniju želju za osvetom u Drugom svjetskom ratu poraženih snaga na čiji se revizionistički mamac nespretno uhvatila i aktualna vlast.

No, nakaradno preslaganje povijesti je jedan, a ratni zločini ipak drugi par postola. Njihova krvava kronika – barem što se partizana tiče – počela je paralelno s trenutkom kada su jedinice punim plućima udahnule osjećaj pobjede, pa je i većina likvidacija vezana uz okončanje ratnih operacija.

"Bez obzira na težinu počinjenog zločina, razoružanog se neprijatelja nije smjelo strijeljati bez suda, jer to onda nije pravda, već puka osveta. A upravo se to nakon Bleiburga dogodilo", priznaje Fumić, napominjući da su se osvetnički pohodi pojedinaca događali mimo volje Josipa Broza i vodstva NOB-a.

Politički ekstremizam, boljševizam, kratkovidnost i tragična nepromišljenost neke su od riječi kojima je predsjednik SAB-a pak pokušao okarakterizirati likvidacije političkih protivnika, uglavnom civila, koje su se primjerice zbile nakon ulaska partizanskih jedinica u Dubrovnik i Split. U dobroj mjeri na Daksi i Lovrincu stradavali su i neki ugledni HSS-ovci koji nisu bili povezani s ustaškim, odnosno talijanskim režimom: radikalni ljevičari na taj su način nakaradno željeli raščistiti neke svoje prijetarne političke račune.

On, međutim, odbacuje optužbe da su partizani bilo gdje, pa i u Krašiću, koji spominje Udruga Hrvatski domobran, pred civilima poklali zarobljene ustaše i domobrane.

"Pa, zar bi se mi po hrvatskim selima mogli slobodno skrivati i mobilizirati pola milijuna Hrvata u NOB da su naše jedinice tijekom rata činile takve zločine", retorički se zapitao on, naglašavajući da je svaki partizan koji je prekoračio ovu liniju na licu mjesta bio – strijeljan.

Ista sudbina, na temelju odluke prijekoga suda, zadesila je, prema njegovim riječima, i ustaše za koje se znalo da su činili zločine. Ostali su, kao i njemački vojnici, uglavnom razmjenjivani za zarobljene partizane, dok su domobrani uglavnom puštani na slobodu.

Ono, pak, što se dogodilo nakon rata ostavilo je gorak okus u ustima svih, kako obitelji smaknutih ustaških i domobranskih vojnika, tako i poštenih antifašista, zagovornika ideja po kojima se veličanstvenost ratnih pobjednika uvijek najbolje odražava upravo u njihovim postupcima prema poraženima. Račun za krvavo orgijanje, unatoč činjenici da ga je već ozbiljno nagrizao zub vremena, uskoro bi mogao stići barem na simboličnu naplatu. To je ujedno i prilika da svaki zločin dobije svoje ime i prezime: ne toliko radi glancanja gore prošlosti, koliko radi nasušne ljudske potrebe za boljom budućnosti.

Svi partizanski zločini

BLEIBURG, svibanj 1945. - Iako će se o onome što se doista događalo tijekom predaje i nakon nje poražene vojske NDH kod ovoga koruškog gradića još dugo raspravljati, nepobitno je sljedeće: ustaše i domobrani (ali i četnici, bjelogardejci, Nijemci...) željeli su izbjeći Titovu vojsku; vjerojatno po naredbi zapovjednika savezničkih snaga u Sredozemlju, britanskog feldmaršala Harolda Alexandera, oni su izručeni partizanima, točnije 20. slavonskoj brigadi, 40. vojvođanskoj diviziji, 14. slovenskoj i jednoj bosanskohercegovačkoj brigadi; na samom Bleiburškom polju pronađeno je dvadesetak mrtvih časnika (koji su, po svemu sudeći, u strahu od partizanske odmazde, izvršili samoubojstvo), dio ih je pogubljen na različitim postajama križnoga puta (od Maribora do južne Srbije), a dio ih je, nakon višegodišnjeg robijanja, oslobođen. Povijesni cinizam je što je Ante Pavelić, poglavnik NDH koji je naredio povlačenje vojske, potpomognute u posljednji trenutak mobiliziranim šesnaestogodišnjacima iz Zagreba i okolice, i koji je uvelike kumovao najvećem stratištu svojih jedinica, uspio proći na Zapad. Demograf Vladimir Žerjavić procjenjuje da je u borbama uoči predaje i nakon nje ukupno stradalo 49 tisuća vojnika.

JAZOVKA, svibanj 1945. – Jama u blizini Zagreba u kojoj je pronađen 241 kostur.

Činjenica da je među stradalima bila i medicinska oprema upućuje na to da bi to moglo biti mjesto likvidacije ranjenih ustaša i domobrana iz zagrebačkih bolnica; predsjednik SAB-a smatra da se u jami nalaze i ostaci ubijenih partizana.

DAKSA pokraj Dubrovnika, listopad 1944. - Zbog četiristotinjak civila, među kojima je bilo i svećenika i članova HSS-a, koje su nakon oslobađanja Dubrovnika likvidirali pripadnici 2. dalmatinske proleterske brigade, ovo stratište ponijelo je epitet dalmatinskog Bleiburga.

ZADAR, ožujak 1945. - Partizanska jedinica pod zapovjedništvom Anđela Petanija na pravoslavnom je dijelu gradskoga groblja strijeljala 12 težaka iz Arbanasa i s Bokanjca; likvidaciji je svjedočio msgr. Šime Duka, koji je stjecajem okolnosti imao priliku posljednji ispovjediti kasnije pogubljene civile.

RAVA, 17.i 18. lipnja 1944. - U velikoj Ravi strijeljano je pet civila; na Županijskom sudu u Zadru nedavno je počela istraga protiv Šime Božina Čikole, Miljenka Fatičića i Ivana Mezića.

FOJBE – Kraške jame u koje su, nakon oslobođenja Istre, bačeni leševi Musolinijevih pristaša, civila i vojnika. Broj likvidiranih kreće se između 173 i 20 tisuća, a kao glavni egzekutori spominjali su se partizanski oficiri Ivan Motika, Oskar Piškulić i Avjanka Margitić.

BJELOVAR – U okolici se nalazi desetak masovnih grobnica s više stotina domobrana likvidiranih nakon oslobođenja Čazme.

GOSPIĆ, 4. i 5. svibanj 1945. - Zarobljen veći broj (spominje se čak šest tisuća) vojnika i civila, mnogima od njih nakon toga izgubio se svaki trag.

SPLIT

I dok je posljednjih godina Daksa pokraj Dubrovnika ponijela epitet dalmatinskog Bleiburga, u javnosti je malo poznato da je splitsko gradsko groblje Lovrinac također bilo mjesto masovnih likvidacija vojnika, ali i civila nakon drugog oslobođenja Splita. U Tvrđavi na Gripama, u listopadu 1944. godine, bilo je internirano osamstotinjak zarobljenika, od kojih je još neutvrđen broj (radi se navodno o nekoliko stotina, a među njima su bili i neki viđeniji gradski HSS-ovci) noću odvezen kamionima na Lovrinac i tamo strijeljan.