Novi list: 22. 10. 2001.

Kome zvona zvone

Piše: Jelena Lovrić

Možda je propali subotnji miting odzvonio kraj pokušajima da se politički problemi i neslaganja rješavaju “uličnom demokracijom”. Najavljivan kao skup od pola milijuna hrvatskih duša, koji će aktualnu vlast poslati pred sud i u ropotarnicu povijesti, na prosvjedu se okupilo nekoliko desetaka tisuća nezadovoljnika, pri čemu je gotovo sasvim svejedno je li ih bilo petnaestak ili pedesetak tisućica. Bilo ih je svakako premalo za ciljeve koje su kanili postići. Ali i previše da bi ih se moglo ignorirati.

Ishod Čondićeva mitinga upućuje na zaključak da aktualna vlast, čini se, neće pasti na ulici, pod uvjetom da ne dođe do spajanja desnice sa socijalnim buntom. Također treba cijeniti činjenicu da se na skupu, kako tvrdi policija nije dogodio ni jedan incident. Ako se incidentnima ne smatraju ustaške odore i znakovlje, postrojavanje pod Pavelićevom slikom i pozdravljanje naci-uzdignutom desnicom. S obzirom na prijašnje desničarske skupove, možda su ovoga puta U-nostalgičari zaista predstavljali marginu. Na izvjesne, pozitivne, promjene ukazuje i činjenica da su organizatori od takvih pojava, kojima su se prije dičili, sada prali ruke, kao i činjenica da su svoju inače furioznu šovinističku retoriku ponešto pokušali smiriti. Možda su shvatili da većinski dio javnosti takvu halabuku ne prihvaća, da je ona plaši i odbija. Radije će izabrati stabilnost nemoći, koju emitira vlast, nego njihovu avanturu kaotizacije Hrvatske.

Nakon očitog neuspjeha manje političkog a više seoskog derneka na centralnom zagrabačkom trgu, pitanje je na koju će se stranu desnica okrenuti - hoće li prihvatiti demokratska pravila igre ili će posegnuti za još radikalnijim scenarijima. Luzeri i desperadosi znaju biti najopasniji. Zato je uvelike prerano ra zaključak da se desna prijetnja u Hrvatskoj potrošila i ispuhala, da od nacionalističkog ekstremizma više nema opasnosti.

Također je pitanje kakve će pouke iz subotnje masovke izvući vladajuća garnitura. Hoće li se ponašati trijumfalistlčki, opijena činjenicom da su njeni deklarirani protivnici i rušitelji doživjeli fijasko, da se prijetnja pučem pretvorila u - puć? Marš na Zagreb nije uspio i zato jer su Zagrepčani skup bojkotirali. Klonili su se tog dana centra grada i uobičajene špice, čekali su da pohod protutnji i ode kako je i došao. Ali bilo bi opasno smetnuti s uma da je i to što se Jelačić placem u subotu valjalo - također Hrvatska. Hrvatska koja svoje političko nezadovoljstvo i svoje frustracije zna izraziti samo kao psovku i uvredu, koja s istim ponosom nosi Pavelića i Tuđmana, sluša gusle i domoljubne narodnjake. Jeste, to što je Zagrebom prodefiliralo djeluje umnogome primitivno, divlje i barbarski. Ali velikim dijelom to su samo nesretnici i očajnici, kojima društvo s bine, za svoje interese, nesmiljeno manipulira. Zgražanjem i distanciranjem taj se problem ne rješava.