Vjesnik: 05. 11. 2001.

Crnogorcima je bilo lakše s Miloševićem nego s Koštunicom

Marko Špadijer, glavni tajnik Matice crnogorske kaže da je sadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica još veći nacionalist od bivšeg predsjednika i da je najekstremniji predstavnik srpskog lukavstva »koje nikada ne završava«

ZAGREB, 4. studenoga - Crnogorski je narod sigurno jedinstven po tome što unutar njega postoje dva nacionalna identiteta. Naime, neki se u Crnoj Gori osjećaju Srbima i smatraju da je problem Crne Gore samo regionalno pitanje. Nikada nije razrađen crnogorski školski sustav, nikada nisu napravljena razgraničenja u povijestima srpskog i crnogorskog naroda i države. No, kako objašnjava Marko Špadijer, novinar i publicist i glavni tajnik Matice crnogorske, s kojim smo razgovarali u Zagrebu u povodu obilježavanja 150 godina od Njegoševe smrti i prvog izdanja djela »Lažni car Šćepan Mali« tiskanog u Zagrebu, u posljednjih desetak godina mnogo se toga promijenilo. Uostalom, i Matica crnogorska, osnovana prije osam godina, nastala je kao dio otpora prema svođenju Crnogoraca na srpske regionalce, što je dugo bila i službena politika.

- Od svog osnutka 1991. godine naovamo PEN klub, udruga samostalnih pisaca i novinara djeluje uz službeni CANU, gdje su izražavane ozbiljne namjere da se i Dukljanska akademija pripoji srpskoj. Bio je to dogovor mnoštva intelektualaca koji su bili protiv puta kojim je Crna Gora krenula. Matica crnogorska okuplja sve te ljude, a posjet Zagrebu bio je povijesni jer smo se prvi put sastali s vodstvom Matice hrvatske.

• U Crnoj Gori, dakle, postoje sve dvostruke, paralelne institucije?

- Kod nas je sve paralelno. Tako pored službene Srpske pravoslavne crkve djeluje i Crnogorska pravoslavna crkva, osnovana 1992. godine.

• Koliko su te paralelne institucije pridonijele nacionalnom osvješćivanju Crnogoraca, koliko su jačale želju za vlastitom državom?

- U velikoj mjeri. Mi smo u ovih deset godina objavili više knjiga i publikacija iz crnogorske povijesti negoli je to učinjeno u prethodnih sto. Na Crnogorskoj televiziji, primjerice, više nema srpskog TV kalendara nego se predstavljaju događaji i ličnosti iz naše povijesti. Nekad se petnaestak posto izjašnjavalo za samostalnu Crnu Goru, a sada pedeset pet. Borba za nacionalni identitet nije više manjinski pokret ili neka intelektualna zavjera. To je danas dio svijesti većeg dijela stanovništva. Tome su uvelike pridonijele i druge okolnosti. Naopako i bahato ponašanje Antilohija, patrijarha Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Zatim Miloševićev imperijalni projekt, njegov pokušaj okupacije vojskom i policijom.

• Postoji uvriježeno mišljenje da Crna Gora i Hrvatska nisu tijekom povijesti imali bliskih susreta, a ratno razaranje Dubrovnika i njegove okolice doživljava se gotovo kao jedina dodirna točka, tj. točka razdvajanja?

- S Hrvatskom nemamo onu vrstu veze koje smo imali s Beogradom, gdje se najviše Crnogoraca školovalo, ali odlazilo se studirati i u Zagreb. Osam je hrvatskih akademika podrijetlom iz Crne Gore, kao i pedesetak doktora znanosti i sveučilišnih profesora.

Što se tiče Dubrovnika, svi mi koji smo u vrijeme agresije sudjelovali na antiratnim mitinzima crvenjeli smo se od stida jer bilo je mnogo onih koji su na nas gledali kao i na Dubrovčane, samo što do nas nisu mogli pljačkati. Uz službenu politiku koja je Crnu Goru uvela u rat, bile su to bande pljačkaša i ološa. Kralo se i pljačkalo organizirano uz potporu vojske. Bilo je i drukčijih primjera. Recimo, radnici tiskare Obod sa Cetinja nisu htjeli primiti strojeve koji su opljačkani na dubrovačkom području.

• U kojoj je fazi proces odvajanja Crne Gore od »velikog brata«?

- Kad je riječ o institucijama, Crna Gora je gotovo potpuno samostalna. Službena valuta je njemačka marka, uskoro će to biti euro, ne uplaćujemo nikakve doprinose u saveznu blagajnu, imamo svoju policiju, drukčiji vizni sustav, koliko je to moguće, pokušavamo voditi samostalnu vanjsku politiku ... Ali ne može dovijeka trajati dvovlašće - da si u Beogradu na vlasti, a u Podgorici u opoziciji. Kako ići u Europu s vladom u Beogradu?

• Koliko vam je pomogao dolazak Miloševića, a što se promijenilo dolaskom Koštunice?

- Kad je o Miloševiću riječ, sve je bilo jasno. Imao si mnogo saveznika, cijeli te svijet podupirao da budeš njegov protivnik. Sada taj isti svijet kaže: moraš se s Koštunicom dogovarati. A Koštunica je još veći nacionalist, on je najekstremniji predstavnik srpskog lukavstva koje nikada ne završava.

• Bi li, eventualno, hitan referendum mogao rasplamsati taj raskol ili je izabran put "korak po korak"?

- Vladajuća stranka smatra da treba ići postupno, da se ne izazove međunarodna zajednica. Teži se odcjepljenju s punim legitimitetom, no pritom se računa na pogoršanje odnosa u srpskoj opoziciji i postupni rast crnogorskog nacionalnog vala.

• U posljednje vrijeme, pa i u hrvatskim medijima, mnogo se piše o švercu, i to državnom, a pritom je najprozivaniji predsjednik Milo Đukanović?

- Što se tiče nas, u Crnoj Gori nije otkriveno ništa novo. Crna Gora je živjela od šverca i bez toga ne bi preživjela. Stvoren je jedan sloj hohštaplera i kriminalaca, ratnih profitera koji su lako dolazili do novca, a sada se pokrivaju velikim nacionalnim parolama. To je nešto što treba konačno raščistiti. Oni koji su do jučer radili to isto sada se pojavljuju kao denuncijanti.

• Vidite li, osim predsjednika Đukanovića, nekog drugog političara koji bi stao na čelo pokreta za nezavisnu Crnu Goru?

- Prošlost mu ne ide u prilog, ali osoba je koja ima karizmu, prodornost, pobjednički duh. Kad nešto govori, on u to vjeruje.

Ovog časa ne vidim nikoga drugoga. Iduće godine bit će predsjednički izbori, treba se raspetljati taj crnogorski čvor I bez obzira na to koliko u aferi s cigaretama bilo istine, ona je objektivno, naglašavam objektivno, usmjerena na rušenje njega, to jest koncepta suverene Crne Gore.

Gojko Marinković