Jutarnji list: 08. 11. 2001.

Komentar O Radoševoj kaedidaturi i tome hoće li ona preokrenuti degenerativni proces u HSLS-u piše Jurica Pavičić

Kraj privatnog kluba Budišinih sljedbenika?

Jedna od najapsurdnijih optužbi koje je hadezeovska vlast upućivala opoziciji glasila je "oni samo žele doći na vlast". Iza te "strašne" optužbe razumnom je čovjeku preostajalo tek tiho priupitati: a što bi, molim vas, s političarom koji ne bi htio doći na vlast? Kako bi on drukčije mogao postići svoje programske ciljeve? I bi li takvom političaru dali glas?

Odgovor na ta pitanja dobili Smo nakon 3. siječnja. Vladajuću koaliciju vlast je zadesila neželjeno i naglo poput potresa, uz posljedice koje vidimo. U takvoj konstelaciji pohvalno je kad bilo tko iskoči i jasno i glasno kaže da vlast - želi. Onako kako je to učinio Jozo Radoš. Ministar vojske i v. d. predsjednika stranke službeno je istaknuo svoju kandidaturu i time probio političku omertu tijekom koje se u HSLS-u o stvarnim ambicijama šutjelo, ali zato uvelike lobiralo, skupljalo saveznike i brojalo glasove. Radoš se pravom kandidatskog prvorodstva nametnuo kao lider one grupe u stranci koja navija za čvrsti ostanak u Vladi. Glavni protukandidat bit će mu Dražen Budiša čija je ljubav za peteročlanu koaliciju, to nije tajna, davno uvenula. Trećih i četvrtih kandidata će izgleda biti, ali politička raspra svodi se na tu dvojbu: ostati uz Račana ili prići Sanaderu?

Radoševom kandidaturom HSLS jer sigurno dobio bar jedan plus. Izbjegnuta je, naime, kompromitirajuća situacija po kojoj bi Budiša bio ponovo izabran za predsjednika bez stvarnog protivnika ili protukandidata. Takvom "demokratskom aklamacijom" HSLS bi se nepovratno pretvorio u "one man" stranku, privatni klub vođinih sljedbenika kakvih u hrvatskom političkom životu ima mnogo.

Tim putem HSLS bi ušao u društvo pitoresknih stranaka poput Gabeličine, Paragine, Šuvarove, Štedulove ili Dodigove. Imena im ne navodimo, jer tko bi ih se sjetio. Nekada najjačoj i najzanimljivijoj stranci nehadezeovske Hrvatske prijete, međutim, druge opasnosti, a ona najveća je neprepoznatljivost. Pobijedi li Budiša, možete li s pouzdanjem znati kamo će otići u svom političkom meandriranju? Pobijedi li Radoš, kako će na to gledati regionalni "liberalnu ustaše" koji danas zagovaraju Budišu? Teško da će odustati od soliranja, jer se njega nisu libili ni kad je šef bio Vlado Gotovac. Tko će ih nadomjestiti? Smije li ih Radoš uopće kontrolirati? I - želite li za takav protejski, neuhvatljivi HSLS glasovati?

Riječ je o krizi identiteta koja je u HSLS-u kronična, a korijeni su joj još u davnom raskolu Budiše i Gotovca koji je 1997. okončan sramotnim trganjem za ključeve Amruševe. Otada naovamo "žuto-plavi" klize po političkom spektru, zbunjuju svojim postupcima i varaju birače neočekivanim koalicijama. Izbori poput onih u Zagrebu, Dubrovniku, Zadru i Splitu pokazuju da je stranka danas ispod ili jedva iznad crte i tamo gdje je osvajala više od trideset posto.

Ma koliko voljeli ili mrzili neke od "žutih" lidera, treba reći da je to po Hrvatsku loše, jer se politička igra svodi na “jedan na jedan" dvoboj dva politički kompromitirana, diva - crvenog i crnog.

Može li Radoš preokrenuti taj degenerativni proces? Teško je reći. Činjenica je da se Hrvatska u ove dvije godine malo liberalizirala, ali zato prilično haeselesizirala. Cijela politička kultura infektivno je poprimila haeselesovsku nestalnost, a najluđi politički paktovi i lutanja postali su norma. Od toga zasad profitiraju oni nepromjenjivi i nepromijenjeni: ekstremisti.