Vjesnik: 09. 11. 2001.

Za čitanje dosjea trebaju jak želudac i stabilni živci

FRAN VIŠNAR

ZAGREB, 8. studenoga – Treba li otići u MUP i pročitati vlastiti dosje? S tim treba biti vrlo oprezan i, uz razumljivu dozu znatiželje, treba obvezatno imati i jak želudac i stabilne živce. Nije to ni malen niti sladak zalogaj. Čitati o sebi možda i izmišljotine i namjerno »napakirane« pakosti nije nimalo lako. Još je teže progutati istinit prikaz vlastite osobe kako su je doživjeli tajni operativci SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka) ili neke druge sestrinske službe. Jer, iskustva na tu temu u drugim zemljama vrlo su neugodna i bolna.

Primjerice, kad su 1991. godine u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici vlasti konačno dopustile najupornijima da na uvid dobiju i pročitaju najvažnije dijelove svojih originalnih dosjea koje je o njima birokratski pedantno vodila istočnonjemačka tajna služba STASI – nitko od čitača nije bio previše zadovoljan.

Dapače, mnogi su doživjeli teško razočaranje, negodujući i emocionalno reagirajući na licu mjesta. Listanjem požutjelih stranica tog osnovnog policijskog dokumenta ljudske sudbine doista postaju drukčijima.

Tako je jedna starija žena, profesorica umjetnosti, doznala da ju je suprug (umro godinu dana ranije) čitav život vješto varao s više ljubavnica (starih redovito između 20 i 28 godina). STASI-jevim agentima ta sklonost nije promakla – vrbovali su ga baš zbog toga i uz argumentaciju: »Ako nam ne pristupite i ne pomognete, sve ćemo ispričati vašoj supruzi«. U bilješkama i radnom dnevniku STASI-jevog časnika koji je održavao vezu s nevjernim suprugom notirane su njegove (tajno snimljene) izjave, po kojima on pred ljubavnicama redom i neselektivno ogovara svoju suprugu. U dvorani za čitanje tajnih dokumenata nije ipak razjašnjeno je li žena plakala zbog prekasno otkrivenog preljuba životnog suputnika ili pak zato što je njen »Muci«, inače nesalomljiv i ustrajan kućni mrzitelj komunista, upropastio i na robiju poslao tolike svoje antikomunističke kolege i prijatelje koje je desetljećima (iz »straha«) predano špijunirao.

I drugi čitači tajnih dosjea osjećali su se nelagodno. Čak kad to nitko sa strane ne vidi, nije nimalo ugodno u rubrici »Osobitosti« pročitati ocjenu vlastitih ambicija i ponašanja: prusko policijsko pero nikoga nije štedjelo.

Da bi se vrbovanje provelo brzo i efikasno, psihoportret izabranog čovjeka morao je biti precizno sastavljen:

»... inteligentan, ali karakterno slab. Ne podnosi nikakvu konkurenciju. Potkupiti ga...« ili, na primjer, »... ona u suštini razmišlja kao prostitutka. Povjerava se prijateljici koja pripada istoj kategoriju. Prodat će je već nakon prve ponude...« ili »... pijavica, ljigavac, strašljivac; spreman na sve ako mora. Past će u prvom krugu...«.

Ili »... partijska gnjida podobna za uspon u centralni komitet. Njegova javna ponositost i čestitost velika je kao jednodnevni izmet muhe. Potajno pije...«. Ili »... čovjek od formata i karaktera. Ne pije, neporočan. Teško mu se može pristupiti, ali ljubomoran je na ženu, uglavnom bez razloga. Poraditi na razlozima...«. Potom »... među vranama, ona je prava ptica grabežljivica. Otvorena, brza na jeziku, beskrupulozna. Ne prikriva mržnju prema komunističkoj ideji. Potencijalni opozicijski lider. Okolnost da joj suprug održava seksualne odnose s njezinom mlađom kćeri iz prvog braka koristiti samo u krajnjoj nuždi...«. Ili »... izgleda da nema slabe točke. Vrbovanje je gotovo nemoguće ako se glasine o pedofiliji ne potvrde iz više izvora...«.

Što je o hrvatskim novinarima i drugim javnim djelatnicima prikupljao SZUP punih deset godina može se samo naslućivati. Nova koalicijska vlast je uvela pravilo: »Čitaš samo svoje i o tome šutiš«. A bivši visoki državni čelnici, danas u oporbi, sada glume nevine Crvenkapice ili cinično sliježu ramenima: »Pa, svi to rade«, iako su od 1990. do 2000. godine i sami često bili sudionici, ali i inicijatori otkrivanja, a zapravo stvaranja i namjernog proizvođenja, što većeg broja »državnih neprijatelja« i »višestrukih špijuna«.

Stoga je vjerojatno mnoštvo SZUP-ovih podataka obično obavještajno smeće, ali i ono govori u kojim se uvjetima i okolnostima razvijala Hrvatska. Načelno, o dosjeima tajnih službi Milan Kundera je svojedobno dao mišljenje koje je univerzalno i kojem ne treba ništa dodati: »...Oni su svjedoci vremena. Bolje ih je sada ne dirati... Tajni policijski dosjei naša su jedina sigurna ostavština za budućnost«.